Camera monetaria
Camera monetaria – Coins Minting in Medieval Times
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.
Kovanje novca, kao i rudarstvo, u srednjem je vijeku bilo regalno pravo vladara, mada u principu ono nije bilo centralizirano. Kovnice su obično otvarane pri rudnicima plemenitih metala, kao u Bosni, Srbiji, Njemačkoj, ali i u velikim trgovačkim centrima kao u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, koji su se razvijali na važnijim putevima ili raskršćima. Tako je u Franačkoj državi bilo oko 900 kovnica s oko 2000 kovača novca, a u Engleskoj je do normanskog osvajanja (1066.) bilo 90 kovnica. Sve ove radionice nisu radile istim tempom i istom kvalitetom, pa je tako došlo do velike raznolikosti među novcem koji je bio u optjecaju. Ova se situacija još više pogoršala od X stoljeća kada je među feudalcima zavladala erupcija otvaranja novih kovnica, jer su od toga imali veliku materijalnu dobit. Kovnica je na više načina donosila zaradu vlasniku; u početku se je do dobiti dolazilo uslijed razlike između nominalne i stvarne vrijednosti novca (Pisetum), no znatno veći priliv prihoda vlasnik kovnice počeo je dobivati kada je uveden običaj da se svake godine vrši zamjena starog za novo iskovani novac (Lucrum camerae). Kod zamjene novca se nije davao isti broj primjeraka novog novca za stari, već su najčešće davana dva nova za tri stara novčića. Treći način za povećanje prihoda od kovnice je smanjenje kvalitete novca. Iz optjecaja se je, naime, povlačio novac kvalitetnijeg sadržaja plemenitog metala i prekovan u novac s manjim sadržajem plemenitog metala, pri čemu je razlika bila dobit.
Pravo kovanja novca je prvo prešlo s vladara na knezove, a njima su se kasnije priključili grofovi i baruni. Već samom ovom pojavom povećavao se je broj kovnica, no on je još više povećan kad su pojedine opatije i biskupije pa čak i obični plemići i vitezovi počeli kovati novac; u početku s vladarskim insignijama kao oznakom vrhovne vlasti na jednoj strani, dok su na drugoj bile oznake vlasnika kovnice. Tokom vremena oznake vrhovne vlasti se gube što ukazuje na sve veću samostalnost vlasnika kovnice.
Razvitak gradova donio je za sobom dalji porast broja kovnica, pa tako u Francuskoj do XIĚI st. postoji oko 300 kovnica, a u Holandiji oko 50. Ništa bolja situacija nije bila ni u ostalim zemljama Zapada.
Jačanjem centralne vlasti u pojedinim zemljama broj se kovnica smanjuje u korist vladarske, (Francuska, Engleska), dok u drugima, gdje je vrhovna vlast cara ili kralja i dalje bila slaba kao u Njemačkoj i Italiji, njihov broj i nadalje ostaje veliki.
Kakva je bila organizacija kovnice?
Na čelu kovnice nalazio se nadzornik (comes camerae), koji je vodio nadzor nad radom kovnice u ime vladara ili zakupca kovnice. Pored njega postojao je i pregledač novca (probator monetarium), koji se starao da novac bude ispravan, a ujedno je bio i nadzornik novčanog prometa. Svakako najznačajnija osoba s tehničkog stajališta bio je rezač kalupa, koji je često sam i kovao novac. Ovi su majstori skoro isključivo bili zlatari.
Oni su na osnovi predloška (monstra monetae) rezali kalupe (cuneus), za svaku stranu novca posebno. Tijekom X—XII stoljeća prevladavalo je direktno rezanje kalupa. S obzirom da je više majstora rezalo kalupe za istu vrstu novca, vrlo često su mijenjani ili dodavani detalji i stvarane raznolikosti na istoj nominali novca, koji nam danas omogućavaju, naravno, ako imamo više primjeraka, da odredimo približni broj kalupa. Kasnije su se upotrebljavale posebne punce s dijelovima natpisa ili slike koje su se utiskivale u kalup kojim se zatim kovao novac. Od XV stoljeća nadalje, da bi se ubrzala izradba kalupa koji su se brzo trošili, (za njihovu izradbu trebalo je dosta vremena), počele su se upotrebljavati specijalne matrice, pomoću kojih je odjednom izrađivan cio kalup za jednu stranu novca. Na ovim matricama je jedna strana novca bila izrađena u pozitivu, ispupčena, i s njom se obavljalo otiskivanje u negativu više istih kalupa koji su zatim kaljeni. Na ovaj način je producirano znatno više potpuno istih kalupa.
Prije nego li se pristupilo kovanju novca pripremana je slitina (combustio) od koje je kovan novac. Za kovanje novca nije korišten čisti plemeniti metal, srebro ili zlato, nego su dodavane izvjesne količine drugih metala. Kod srebra je ova smjesa označavana u lotima, koji mogu biti različiti u zavisnosti od odnosa srebra i primjesa, najčešće olova i bakra.
Ovako pripremljen metal se izlijevao u šipke, koje su se pod udarcima čekića tanjile u listove potrebne debljine. Proces izradbe listova dobro je poznat na osnovi minijatura, fresaka ili fitraža. Za ovaj posao majstori su morali biti vrlo stručni, jer su trebali pripremiti listove ujednačene debljine.
Za male nominale, gdje je pločica za novac tanka, od listova su se škarama rezale pločice odgovarajuće veličine (flaoni), dok su se pločice za deblji novac rezale pomoću odgovarajućih pomagala za rezanje.
Tijekom ovakvih postupaka metal je potamnio te je morao biti očišćen. Ovo su radili posebni radnici (dealbatori) na taj način, što su pločice zagrijavane a zatim stavljane u rastvor amonijaka i soli radi uklanjanja sloja oksida.
Napokon, prije nego bi počelo kovanje pločice su predane kontroloru koji je vaganjem provjeravao svaku pločicu ima li propisanu težinu (iustum pondus). Ako je pločica bila teža, tada je struganjem (justiranjem) skidan višak metala, a ako je bila lakša pretopljena je. Kod sitnijeg novca sve pločice su vagane zajedno pa se je kontrolirala postignuta predviđena težinska jedinica, bez obzira na broj pločica u njoj.
Sam postupak kovanja novca ostao je nepromijenjen još od antičkih vremena; jedan od kalupa, obično revers, učvrstio se je i bio nepokretan; na njega se je stavila pločica na koju se zatim stavio drugi kalup koji je učvršćen na valjkasti nosač kojeg jednom rukom pridržava kovač novca (culneator, cusor, monetarius), a koji potom drugom rukom po njemu udari čekićem. Ovo je vrlo spor postupak, jer je monetarius poslije svakog kovanja morao spuštati čekić, micati gornji kalup i namještati novu pločicu. Da bi se kovanje ubrzalo, često je iskivaču pridodavan pomoćnik, koji je skidao gotov novac i postavljao nove pločice. Uslijed brzog tempa rada događalo se je da se pločica ne postavi u centar kalupa, pa je dolazilo do pomicanja slike ili teksta van novčane pločice. Ponekad je udarac čekićem bio nedovoljno jak pa otisak kalupa nije bio dovoljno jasan; tada je kovač novca ponovno udario po kalupu uslijed čega je dolazilo do dvostrukog otiska. Ovo se događalo i kada kalup nije dovoljno čvrsto držao pa se pomakao prigodom prvog udarca.
Tijekom rada dolazilo je i do zamjene kalupa uslijed oštećenja, pa tako nailazimo na primjerke novca s istim aversom ali različitim reversima ili obrnuto. Ako pak nema oznake godine, uspoređivanjem možemo utvrditi koji je od ta dva novca stariji. U toku rada udubljenja na kalupu su se ispunjavala sitnim česticama metala. Uspoređujući iste strane novca primjećuje se da se na jednom od primjeraka detalji bolje raspoznaju, što znači da je kalup sa kojim je ta strana novca kovana još bio nov. Na drugom primjerku otisak istog kalupa je znatno lošiji, mnogi sitni detalji se ne vide što znači, da je novac kovan s već rabljenim kalupom, pa je prema tome i mlađi.
Od XVII stoljeća na ovamo kovnice postupno postaju prave tvornice novca. Stara ručna tehnika izradbe novca polako nestaje. Da bi se proizvodnja i kvaliteta novca poboljšali, konstruirani su novi strojevi, pa se tako prve preše za novac pojavljuju još u doba renesanse. Tako je Leonardo da Vinci, izumitelj mnogih strojeva, izumio i stroj za izrezivanje pločica za novac, dok je znameniti kipar Benvenuto Cellini konstruirao prvu prešu za novac, koja je radila na principu zavrtnja.
Sve ovo se je odrazilo na izgled i kvalitetu novca, koji postaje umjetničko djelo kojem se mi danas divimo, no koji nikada nije dostigao visoku umjetničku razinu novaca učinjenih od strane majstora — umjetnika kalupara i ručnih kovača iz vremena starih Grka i Rimljana.
Literatura
1. Milan Rešetar, Dubrovačka numizmatika, historiski deo, Posebno izdanje SAN, Sremski Karlovci 1924.
2. Desanka Kovačević, Gdje je bila kovnica novca bosanskih vladara? Godišnjak istorijskog društva BiH, god. IV, 1952.
3. Gojko Grbić, Privredna istorija Evrope, Beograd 1952.
4. N. F. Kotljar, O tehnike Čekanki monet v Červonoj Rusi XIV—XV v. Trudi gos. ermitaža, vol. 9, 1967.
5. Zlatko Herkov, Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske, I, n, Zagreb 1956
6. Ljudevit Barić, Mjere u draguljarstvu i zlatarstvu, „Informatica museologica“ br. 1, Zagreb 1979.
7. Vladimir Murko, Denar, Ljubljana 1943.
8. Ćiro Truhelka, Slavonski banovci, Sarajevo 1897.
9. D. M. Metcalf, Koliko kovnica je postojalo u Srbiji za vreme Stefana Dušana?, „Numizmatičar“ br. 4, Beograd 1981.
10. H. Dannenberg, Grundzüge der Münzkunde, Leipzig 1912.
Autor: Slavoljub Petrović
Izvor: Obol br. 37, HND, Zagreb, 1985.
Ključne riječi: kovani novac, kovanice, srednji vijek, kovanje
Keywords: coins, medieval, minting
Novi numizmatički katalog: Kovanice i novčanice Jugoslavije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije – 2. izdanje, 2011. – 40 EUR + poštarina - NARUČI!
|
