Hrvatska numizmatika

nedjelja, 19.05.2013.

Otkup odlikovanja Nezavisne Države Hrvatske - 095 858 6377 - info@monetalis.hr


Numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. otkupljuje sve vrste odlikovanja Nezavisne Države Hrvatske (1941-1945) kao i vojnih oznaka iz navedenoh razloga.

Neka od odlikovanja koja tražimo su:
• Red krune kralja Zvonimira
• Kolajna krune kralja Zvonimira
• Vojnički red željeznog trolista
• Kolajna poglavnika Ante Pavelića za hrabrost
• Spomenznak na uspostavu Nezavisne Države Hrvatske
• Red za zasluge
• Ranjenička kolajna
• Spomenznak 5. prosinca 1918.
• Ratni spomenznak
• Ustaški častni znak

Ukoliko imate tražena odlikovanja za prodaju, možete nas slobodno kontaktirati na:

• e-mail: info@monetalis.hr
• telefon: +385 (0)95 858 6377
• Skype: zlatko viscevic
• Facebook: facebook.com/zlatko.viscevic

Oznake: odlikovanja, Nezavisna Država Hrvatska, ustaše, ustaška odlikovanja
- 21:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 18.05.2013.

Odlikovanje zagrebačkih kanonika

Decoration of Zagreb Priests
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


Na portretima nekih zagrebačkih kanonika zapazio sam odlikovanje u obliku reda (ordena), koje im je visjelo oko vrata, a koje mi je u prvi mah - kod površnog promatranja - sličilo na komanderski križ austrijskog reda cara Leopolda, odnosno na ugarski red sv. Stjepana. No, pošto sam isto odlikovanje vidio i na portretima nekih zagrebačkih kanonika koji se nisu posebno istaknuli ni u crkvenom ni u javnom djelovanju svojega vremena, posumnjao sam odmah da bi manje poznate ličnosti mogle posjedovati i nositi te visoke redove. Budući da odlikovanje koje razmatramo nije sličilo ni jednom od ostalih austro - ugarskih odlikovanja, zaključio sam da se radi o nekom redu koji je podjeljivan samo višim crkvenim dostojanstvenicima.

Tu moju hipotezu potvrdio je pronalazak lijepog crteža toga reda u knjižnici „Recensio episcoporum, archiepiscoporum, praepositorum et canonicorum...“koju je 1887. godine u Zagrebu publicirao zagrebački kanonik Stjepan Matković (umro 1889.). Iz bilješke koju je dodao ispod crteža saznaje se, da je red podijeljen Zagrebačkom kaptolu 1802. godine od cara i kralja Franje II. Razloge zašto je baš 1802. godine došlo do te podjele nisam mogao utvrditi. No prema tvrdnji povijesničara Zagrebačkog kaptola i najautoritativnijeg poznavaoca njegove povijesti dr. Ljudevita Ivančana izgleda, da je za tu podjelu bio najzaslužniji tadašnji zagrebački kanonik Antun Mandić (1740. - 1816.), koji je 1806. godine bio imenovan đakovačkim biskupom. Ivančan ne navodi razloge za tu Mandićevu inicijativu, no u Mandićevoj biografiji, koja se nalazi u Ivančanovom standardnom djelu, kaže se, da se u doba dovršenja toga djela u kaptolskoj vijećnici nalazila slika prepošta Mandica s kanoničkim odlikovanjem u lijevoj ruci (koje Ivančan neopravdano zove kanoničkom zvijezdom) i komanderskim križem sv. Stjepana o vratu.

Početkom XIX. st. uvriježio se običaj podjele križeva poglavarima crkvenih redova odnosno samostana. Tako su nam poznati križevi podijeljeni poglavarima nekih austrijskih samostana, no ti su križevi po svom obliku znatno jednostavniji od križa zagrebačkih kanonika, koji su po likovnim karakteristikama mnogo bliži nekim redovima koje je tada podjeljivao car i kralj Franjo II.



Red zagrebačkih kanonika sastoji se od osmerokrakog kriza grimizne boje koji je optočen srebrnim rubom. U središtu križa nalazi se krug iz kojega, između pojedinih krakova križa, izlaze plamičci izmjenično zlatne i srebrne boje. Na aversu je u krugu lik ugarskog kralja sv. Ladislava s krunom na glavi, koji jaši na konju okrenut desno te udarcem koplja (ili mača?) izmamljuje vrutak vode iz pećine koja se nalazi s njegove desne strane. Na reversu u središtu kruga su slova F. II. M. T. koja razrješujemo imenima FRANCISCUS II. (Franjo II.) i MARIA THERESIA. Ovo posljednje ime ne odnosi se na baku cara Franje II. caricu Mariju Tereziju (1723. - 1780.), nego na njegovu istoimenu ženu caricu Mariju Tereziju Sicilsku (1770. - 1807.). U kružnom vijencu oko središnjeg kruga na reversu teče natpis ispisan crnim slovima: FRANCISCI ET MARIAE THERESIAE PERPETUA MEMORIA. Nad križem ovoga reda nalazi se kruna sv. Stjepana, koja je s njime spojena malim metalnim lančićima između kojih su učvršćena metalna slova C. i Z. kao inicijali naslova Canonicus Zagrabiensis. Kruna simbolizira zajedništvo Ugarske i Hrvatske. Križ se nosi oko vrata na svilenoj vrpci zelene boje, kojoj po sredini teče grimizna pruga razdijeljena uskom srebrnom prugom. Na vrpci istih boja nosio se i red sv. Stjepana. Likovnom kompozicijom ovo se odlikovanje oslanja na visoke austrijske i ugarske redove cara Leopolda i red sv. Stjepana. Od njih se razlikuje umetanjem plamičaka između krakova križa, čime dobiva određeno duhovno obilježje.

Najinteresantniji motiv, koji je prikazan na tome redu, je svakako lik ugarskog kralja Ladislava (1040. - 1095.), koji svojom simbolikom ulazi u hrvatsku povijest, pa kao takav ima značenja i za povijest grada Zagreba.

Ladislav je poslije smrti hrvatskog kralja Zvonimira, kao brat njegove udove Jelene, postao pretendent na hrvatsko prijestolje, te je nakon upada u Hrvatsku oko 1094. osnovao u Zagrebu biskupiju. U vezi s njegovim pohodom u Hrvatsku nastala je legenda, da je u Zagrebu ili negdje u blizini na udarac njegova koplja u pećinu probio vrutak žive vode. Prema jednoj predaji taj vrutak bi bio identičan s vrelom Manduševcem, koji je izbijao negdje iza današnjeg Trga Republike. Manduševacki izvor prikazan je, prema tvrdnji ravnatelja Državnog arhiva i poznatog heraldičara Emila Laszowskog, u srcu grba kojeg je 1759. godine carica i kraljica Marija Terezija podijelila Zagrebačkoj županiji, iako se u tekstu pri podjeli toga grba ne kaže o kojem se vrelu radi.

Postoje i druge srodne legende u kojima se spominje događaj o izbijanju vrela. Poznati hrvatski povijesničar Baltazar Adam Krčelić donosi također jednu, u kojoj se kaže, kako je zagrebački biskup Augustin Kažotić za neke suše motikom zahvatio zemlju i na torn mjestu počela je izvirati voda, na što je on povikao „zagrabite“ - pa je otud nastalo ime Zagreb! Druga priča govori o nekom banu, koji je, prolazivši zagrebačkim krajem zario svoj mač u zemlju iz koje je počela izvirati voda. Upravo je ova legenda vrlo bliska prikazu na aversu reda zagrebačkih kanonista, a bit će da je nastala prepričavanjem one izvorne o kralju Ladislavu, u kojoj se mjesto kralja pojavljuje ban, a mjesto koplja mač. Naglašavam da je opisani likovni prikaz u središtu kanoničkog križa do sada najstariji poznati prikaz legende o kralju Ladislavu u Zagrebu.

Iako za sada, nažalost, nisam mogao pronaći tekst povelje kojom je car Franjo podijelio ovaj red, a ni njegove statute, mogu priličnom sigurnošću ustvrditi, da je postojao samo u jednom razredu, te da su ga mogli nositi samo zagrebački kanonici od imenovanja u status kanonika do eventualnog avansiranja u viši crkveni čin. Pošto je taj red podjeljivao vladar iz kuće Habsburg, njegova upotreba prestala je otcjepljenjem Hrvatske od Austro-Ugarske monarhije 1918. godine.


Literatura

1. Matković Steph., Recensio episcoporum, archiepiscoporum, praepositorum majorum et canonicorum, Zagrabiae 1887. Slika reda između str.CXLIX - CLI.
2. Ivančanin Ljudevit: Podaci o zagrebačkim kanonicima, III. knj. str. 882, 1014. (Laszowski Emilij): Grbovi Jugoslavije. Izdanje Kava Hag (1932.), str. 18, 19.
3. Laszowski Emilij: Grbovnice hrvatskih županija. Starine JAZU, knj. XXX, Zagreb 1898, str. 230.


Summary

The author describes the decoration conferred to Zagreb canons in form of an order which the Emperor Francis has bestowed, in 1806, upon the Zagreb Cathedral Chapter. A picture of such a decoration is to be found on many portraits of Zagreb canons. A very fine drawing and its precise description is enclosed to the present article. For the history of the City of Zagreb is very interesting the figure in the medallion in the centre of this decoration. It is a rider with a crown on his head who by blowing a rock with a spear induces a water spring. The author analyses several versions of the meaning of this figure which represents for some the Banus (civil governor of Croatia, Slavonia and Dalmatia), resp. Bishop Augustin Kažotić. At any rate, the most convincing opinion is that of S. Matković, to which agrees also the author of this article, i.e. he sees in the crowned rider the figure of the King Ladislaus. This would be, at the same time, the oldest representation of the arrival of the King Ladislaus to Zagreb.


Autor: B. Zmajić
Izvor: Numizmatičke vijesti br. 32, Zagreb, 1974.

Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja
Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr
111
- 16:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 17.05.2013.

Orden jugoslavenske zvijezde

Order of Yugoslavian Star
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


POVIJEST I ZAKONODAVSTVO

Pored već postojećih ordena za građanske zasluge: Ordena junaka socijalističkog rada, Ordena narodnog oslobođenja, Ordena zasluga za narod, Ordena rada i Ordena bratstva i jedinstva, ukazala se potreba za utemeljenjem jednog ordena, koji bi se dodjeljivao za zasluge u razvijanju i učvršćivanju miroljubive suradnje i prijateljskih odnosa između naše i drugih zemalja; za naročite političke, naučne i kulturne zasluge.

Dana 1. II 1954. svojom Odlukom Predsjednik Republike FNRJ Josip Broz Tito utemeljio je Orden Jugoslavenske zvijezde (1):

„...Na temelju člana 71. Ustavnog zakona o osnovama društvenog i političkog uređenja Federativne Narodne Republike Jugoslavije i saveznim organima vlasti Predsjednik Republike donosi

O D L U K U

o ustanovljenju ordena Jugoslavenske zvijezde

1) Ustanovljava se Orden jugoslavenske velike zvijezde. Ovaj se orden dodjeljuje šefovima stranih država za naročite zasluge u razvijanju i učvršćivanju miroljubive suradnje i prijateljskih odnosa između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i drugih zemalja.

2) Ustanovljava se Orden jugoslavenske zvijezde I., II. i III. reda.
Ovaj se orden dodjeljuje za naročite političke, naučne i kulturne zasluge, ili za zasluge u razvijanju i učvršćivanju miroljubive suradnje i prijateljskih odnosa između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i drugih zemalja.

3) Ova odluka stupa na snagu odmah.

Br. 161
Beograd, 1. veljače 1954.
Predsjednik Republike
Josip Broz Tito, s. r.

Zakon o odlikovanjima FNRJ od 14. XI 1955. (2) članom 8. stavlja Orden jugoslavenske velike zvijezde na prvo mjesto, a Orden jugoslavenske zvijezde I, II. i III. reda na četvrto mjesto među ordenima za građanske zasluge. U članu 10. istog Zakona o međusobnom rangu ordena FNRJ, na prvom je mjestu Orden jugoslavenske velike zvijezde, dok se Orden jugoslavenske zvijezde I. reda nalazi na šestom mjestu, II. reda na petnaestom mjestu, a III. reda na dvadesetičetvrtom mjestu.


Slika 1. zvijezda Ordena jugoslavenske velike zvijezde

„... 1) Orden jugoslavenske velike zvijezde
2) Orden slobode
* * *
1) Orden narodnog oslobođenja
2) Orden jugoslavenske zvijezde I. reda
3) Orden ratne zastave
* * *
14) Orden za vojne zasluge I. reda
15) Orden jugoslavenske zvijezde II. reda
16) Orden jugoslavenske zastave II. reda
* * *
23) Orden za hrabrost
24) Orden jugoslavenske zvijezde III. Reda
25) Orden jugoslavenske zastave III. Reda (3)“

Dakle Orden jugoslavenske velike zvijezde postao je prvi u rangu i kao takav najviše jugoslavensko odlikovanje.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o odlikovanjima, od 2. III 1963. godine, Orden jugoslavenske zvijezde I, II. i III. reda mijenja naziv i glasi, kako slijedi:

„...Orden jugoslavenske zvijezde I. reda - Orden jugoslavenske zvijezde s lentom

Orden jugoslavenske zvijezde II. reda - Orden jugoslavenske zvijezde sa zlatnim vijencem

Orden jugoslavenske zvijezde III. reda - Orden jugoslavenske zvijezde na ogrlici...“ (4)


Slika 2. Orden jugoslavenske velike zvijezde

Prema ovome Zakonu svi ordeni jugoslavenske zvijezde zadržavaju svoje mjesto u generalnom rangu, osim dosadašnjeg ordena jugoslavenske zvijezde III. reda - sada Ordena jugoslavenske zvijezde sa zlatnim vijencem; koji se mjesto na petnaestom sada nalazi na četrnaestom mjestu.

Zakon o odlikovanjima od 20. IV 1964. godine, kao i Zakon o odlikovanjima SFRJ od 13. VII 1973. godine u pogledu ovoga ordena zadržavaju iste odredbe.


OPIS ORDENA

Za Orden jugoslavenske velike zvijezde i Ordene jugoslavenske zvijezde s lentom, jugoslavenske zvijezde sa zlatnim vijencem i jugoslavenske zvijezde na ogrlici donijeti su Statuti od 7. XI 1957. (donijelo je Savezno izvršno vijeće) i od 20. XII 1973. (donio je Predsjednik Republike).


Slika 3. vrpca Ordena jugoslavenske velike zvijezde
Slika 4. minijatura Ordena jugoslavenske velike zvijezde


I. ORDEN JUGOSLAVENSKE VELIKE ZVIJEZDE

Orden se sastoji od zvijezde i lente.

Zvijezda Ordena jugoslavenske velike zvijezde izrađena je od srebra i zlata. Sačinjava je petokraka perlasta zvijezda od srebra (biserasta prema Statutu od 7. XI 1957.), s promjerom od 90 mm, sa 10 ugrađenih. S vanjske strane ornamenta nalazi se pet geometrijskih raspoređenih ispusta na rubu, u vidu vrhova petokrake zvijezde (prema Statutu iz 1957. ornament je promjera 54 mm).

Srednji dio zvijezde ordena uokviren je plastičnim zlatnim krugom, promjera 34 mm, koji je ukrašen sa 40 rubina. U središnjem dijelu na tamnoplavoj podlozi nalazi se zlatna buktinja, okružena dvjema zlatnim maslinovim grančicama. Na donjem dijelu središnjeg kruga, ispod buktinje nalazi se plastično izrađena petokraka zvijezda od rubina, promjera 14 mm, obrubljena zlatnim rubom. (slika 1)


Slika 5. zvijezda Ordena Jugoslavenske zvijezde s lentom

Lenta je ljubičasta, od moarirane svile, široka 100 mm. Krajevi lente završavaju mašnom na kojoj se nalazi znak ordena. (slika 2)

Znak ordena na lenti po kompoziciji je istovjetan zvijezdi ordena, no razlikuje se od nje po tome, što:

a) oko znaka nema srebrne perlaste petokrake zvijezde sa zracima
b) petokraka zvijezda u dnu središnjeg dijela nije od rubina, nego od crvenog emajla
c) plastični krug oko središnjeg dijela nije obložen dijamantima (slika 2).

Vrpca (španga) ordena je od ljubičaste svile moarirane, široka 36 mm, na čijoj se sredini nalazi minijaturni znak ordena od istog materijala kao i orden, promjera 11 mm. (slika 3)
Minijatura ordena promjera je 20 mm, po obliku i opisu ista kao i zvijezda ordena. Prednji i stražnji dio isti. (slika 4)

Zvijezda ordena nosi se na lijevoj strani grudi, a lenta ordena sa desnog ramena prema lijevom boku.


II. ORDEN JUGOSLAVENSKE ZVIJEZDE S LENTOM

Orden jugoslavenske zvijezde s lentom sastoji se od zvijezde i lente.

Zvijezda ordena izrađena je od srebra i zlata. Čini je petokraka zvijezda od srebra. Na vanjskom rubu ornamenta nalazi se pet geometrijski poredanih ispusta u vidu petokrake zvijezde. Središnji dio zvijezde uokviren je zlatnim reljefnim krugom, čiji promjer na donjem rubu iznosi 27 mm. Na tamnoplavoj emajliranoj podlozi središnjeg dijela nalazi se zlatna buktinja okružena s dvije zlatne maslinove grančice. Ispod buktinje nalazi se zvijezda petokraka od rubina, promjera 14 mm, oivičena zlatnim rubom. (slika 5)

Lenta ordena je od moarirane svile, ljubičaste boje, širine 100 mm (prema Statutu iz 1957. god. 105 mm). Krajevi lente završavaju mašnom na kojoj je znak ordena. (slika 6)

Znak ordena na lenti je po kompoziciji istovjetan sa zvijezdom, ali se razlikuje od zvijezde po tome:

a) što nema petokraku zvijezdu sa zracima
b) što je petokraka zvijezda u središnjem dijelu od crvenog emajla
c) što je promjer ornamenta 56 mm (slika 6).

Vrpca (španga) ordena je od ljubičaste moarirane svile širine 36 mm, s minijaturnim znakom od srebra promjera 11 mm u sredini. (slika 3)

Minijaturni znak istovjetan je zvijezdi ordena, promjera 18 mm. (slika 5)


Slika 6. Orden Jugoslavenske zvijezde s lentom

Orden se nosi na lijevoj strani grudi, a lenta sa desnog ramena prema lijevom boku.


III. ORDEN JUGOSLAVENSKE ZVTJEZDE SA ZLATNIM VIJENCEM

Orden se sastoji od zvijezde na grudima i zvijezde o vratu. Zvijezda ordena po kompoziciji i materijalu je ista kao i zvijezda Ordena jugoslavenske zvijezde s lentom. (slika 5)


Slika 7. Orden jugoslavenske zvijezde s lentom

Zvijezda koja se nosi o vratu ima lice i naličje ovalnog oblika. Središnji dio lica i naličja ima oblik pravilnog kruga, dok je ornament koji ga okružuje ovalan s promjerom od 52 mm u vodoravnom i 60 mm u okomitom pravcu.

Lice: središnji krug je tamnoplavo emajliran sa zlatnom buktinjom, dvije maslinove zlatne grančice oko nje a ispod buktinje zvijezda promjera 14 mm u zlatnom okviru, s rubinima.

Naličje: središnji krug je bijelo emajliran, na njemu se nalazi zlatni grb SFRJ promjera 18 mm. Buktinje i petokraka zvijezda u grbu su od crvenog emajla.

Orden visi na plosnatoj kanili dugoj 24 mm, kroz koju je provučena lentica širine 36 mm, ljubičaste moarirane svile. (slika 7)

Vrpca (španga) ordena je od ljubičaste moarirane svile, širine 36 mm, s minijaturnim znakom od zlata, promjera 6 mm.

Minijaturni znak je istovjetan zvijezdi ordena promjera 16 mm.

Orden jugoslavenske zvijezda sa zlatnim vijencem nosi se na način, da se zvijezda nosi na lijevoj strani grudi, a druga zvijezda na lentici oko vrata.


IV. ORDEN JUGOSLAVENSKE ZVIJEZDE NA OGRLICI

Orden jugoslavenske zvijezde na ogrlici je po kompoziciji, materijalu i obliku jednak ordenu jugoslavenske zvijezde sa zlatnim vijencem, samo je nešto manjih dimenzija.

Veličina ordena u vodoravnom promjeru je 46 mm, a u okomitom smjeru 53 mm.

Promjer plastičnog kruga središnjeg dijela iznosi 27 mm, a petokraka zvijezda od rubina ima promjer 12 mm.

Vrpca ordena (španga) je kao kod ordena jugoslavenske zvijezde sa zlatnim vijencem, iste veličine, samo je minijaturni znak od srebra. (slika 8).

Minijaturni znak je isti kao i orden, promjera vodoravno 13 mm, a okomito 16 mm.

Orden se nosi na ogrlici od ljubičaste moarirane svile, o vratu.


Slika 8. vrpca Ordena jugoslavenske zvijezde s lentom


PRIVILEGIJE I DUŽNOSTI

Osobi odlikovanoj ordenom jugoslavenske velike zvijezde, ordenom jugoslavenske zvijezde s lentom, ordenom jugoslavenske zvijezde sa zlatnim vijencem i ordenom jugoslavenske zvijezde na ogrlici, šef Kancelarije ordena izdaje uvjerenje o odlikovanju.

Predsjednik Republike može odrediti da se za najviše odlikovanje izda povelja, koju potpisuje Predsjednik Republike ili na osnovi njegova ovlaštenja šef Kancelarije ordena.

Navedene ordene smije nositi samo odlikovana osoba, u odgovarajućoj prilici i na doličan način. Neovlašteno nošenje ordena povlači za sobom krivičnu odgovornost.

Jedna osoba može biti ponovno odlikovana istim ordenom.

Posebnih privilegija odlikovani nemaju.

Prema podacima, koje sam dobio ljubaznošću Kancelarije ordena pri Kabinetu Predsjednika Republike iz Beograda, od 26. V 1969. godine, Ordenom jugoslavenske velike zvijezde odlikovane su zaključno s godinom 1968. 44 ličnosti, i to
1954. 5 lica
1955. 1 lice
1956. 3 lica
1960. 1 lice
1961. 8 lica
1962. 1 lice
1963. 5 lica
1964. 6 lica
1965. 4 lica
1966. 3 lica
1967. 2 lica
1968. 5 lica

odnosno slijedeće ličnosti:

1. Josip Broz Tito, predsjednik SFRJ 1954.
2. Haile Selassie, car Etiopije 1954.
3. Dželal Bayar, predsjednik Republike Turske 1954.
4. Pavle I., kralj Grčke 1954.
5. U-Ba, predsjednik Burmanske Unije 1954.
6. Gamal Abdel Naser, predsjednik UAR 1955.
7. Ahmet Sukarno, predsjednik Republike Indonezije 1956.
8. Rene Coty, predsjednik Francuske Republike 1956.
9. Norodom Suramarit, kralj Kambodže 1956.
10. Mohamed Zahir, kralj Afganistana 1960.
11. Seku Ture, predsjednik Republike Gvineje 1961.
12. Mohamed Ajub Kan, predsjednik Pakistana 1961.
13. Dr. Kvame Nkrumah, predsjednik Republike Gane 1961.
14. Silvanus Olimpio, predsjednik Republike Togo 1961.
15. William Tabman, predsjednik Republike Liberije 1961.
16. Habib Burgiba, predsjednik Tuniske Republike 1961.
17. Modibo Keita, predsjednik Republike Mali 1961.
18. Hasan II., kralj Maroka 1961.
19. Leonid Ilič Brežnjev 1962.
20. Adolfo Lopes Mateos, predsjednik SD Meksika 1963.
21. Urho Kekkonen, predsjednik Republike Finske 1963.
22. Joao Goulart, predsjednik SD Brazila 1963.
23. Jorge Alessandri, predsjednik Republike Čile 1963.
24. Victor Paz Estenssoro, predsjednik Republike Bolivije 1963.
25. Ahmed Ben Bela, predsjednik Alžira 1964.
26. Vladislav Gomulka, prvi sekretar CK Poljske ujedinjene radničke partije 1964.
27. Zavadski Alexander, presjednik državnog vijeća Poljske 1964.
28. Ištvan Dobi, predsjednik Predsjedničkog vijeća Mađarske 1964.
29. Janoš Kadar, predsjednik Revolucionarne radničko seljačke vlade Mađarske 1964.
30. Antonin Novotny, predsjednik Čehoslovačke i prvi sekretar CK KPČ 1964.
31. Olaf V., kralj Norveške 1965.
32. Walter Ulbricht, predsjednik Državnog vijeća Njemačke Demokratske Republike i prvi sekretar CK JSP 1965.
33. Georgi Trajkov, predsjednik Prezidijuma Narodnog sobranja Bugarske 1965.
34. Todor Živkov, predsjednik Ministarskog vijeća Bugarske i prvi sekretar CK BKP 1965.
35. Nicolae Ceausescu, generalni sekretar Centralnog komiteta Rumunjske komunističke partije 1966.
36. Chivu Stoica, predsjednik Državnog savjeta SR Rumunjske 1966.
37. Mohammad Reza Pahlavi, Shahinshah Irana 1966.
38. Franz Jonas, savezni predsjednik Republike Austrije 1967.
39. El Hadj Ahmadon Ahidjo, predsjednik SR Kamerun 1967.
40. Princ Norodom Sihanouk, šef Države Kambodže 1968.
41. Hirohito, car Japana 1968.
42. Jumžagin Cedenbal, prvi sekretar CK i predsjednik Savjeta ministara Mongolske Narodne Republike 1968.
43. Žamsrangijn Sambu, clan Politbiroa CK MNRP i predsjednik Prezidijuma velikog narodnog hurala Mongolske Narodne Republike 1968.
44. Moctar Ould Daddah, predsjednik Islamske Republike Mauritanije 1968.
* * *
45. Dr. Keneth Kaunda, predsjednik Republike Zambije 1970.
* * *
46. Moamer Gadafi, predsjednik Republike Libije 1973.
47. Veljko Vlahović 1974.
48. U Ne Vin, predsjednik Socijalističke Republike Burmanske unije 1974.

Na žalost s drugim podacima ne raspolažem.

Fotografije ordena izradio je slikar Jozo Vranić iz Zagreba, a ordeni potječu iz zbirke Dr. Veljka Malinara iz Zagreba.

Ordeni na fotografijama umanjeni.


BILJEŠKE

1)“Službeni list FNRJ“, 6/54
2) „Službeni list FNRJ“, 55/55
3) „Službeni list FNRJ“, 55/55
4) „Službeni list FNRJ“, 10/61


LITERATURA

1. Odluka o ustanovljenju Ordena jugoslavenske zvijezde, „Sluzbeni list FNRJ“, 6/54
2. Zakon o odlikovanjima,“Službeni list FNRJ“, 55/55
3. Statuti ordena i medalja, „Sluzbeni list FNR“, 47/57
4. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o odlikovanjima „Službeni list FNR“, 20/61
5. Zakon o odlikovanjima, „Službeni list SFR“, 16/64
6. Zakon o odlikovanjima SFRJ, „Službeni list SFR“, 40/73
7. Statuti ordena i medalja SFRJ, „Službeni list SFRJ“, 71/73
8. „Jugoslavenska narodna armija“, brošura
9. „Lijepo stoji partizanska bluza“, brošura, Banja Luka 1973.
10. Handbuch europaischer Orden in Farben, Paul Ohm Hieronymussen, Kopenhagen 1966. str. 196
11. Pismo Kancelarije ordena 10-450/69, od 26. V 1969.
12. „Fron“, br. 18./5. V 1972. - članak „Dvostruki heroj Tito“, Đorđe Jorhur, Miša Mustapić i Slobodan Vukadinović
13. „Fron“ br. 24/14. VI 1968., Beograd
14. „Naša odlikovanja“ - „Plavi vjesnik“ br. 950, Zagreb od 11. XII 1972.
15. „Titova odlikovanja - priznanja odasvu“, članak Joze Vlahovića, VUS od 23. V 1973, Zagreb
16. „Kako, kome i zašto koje odlikovanje“, „Fron“, članak Živomira Stankovića.


strong> SUMMARY<

The author presents the establishment of the Yugoslav Star order by the decision of the President of the Republic Marshal Tito, in 1954. This high decoration is conferred for the merits in developing and strengthening the peaceful co-operation and amicable relations between foreign countries and Yugoslavia, particularly to presidents and sovereigns os foreign countries and, in very rare cases, to high Yugoslav state and party functionaries. Subsequently there is presented an all embracing description of this decoration, from the shape of the star to its miniature and the way of wearing it. After the description, there are presented the official data relating to the establishment of this order as well as the literature in which is it mentioned. In the text there is also presented a list of perso-nages (by chronological order) to which this decoration was conferred up to 1974.


Autor: B. Beštak – Bihać
Izvor: Numizmatičke vijesti, broj 32, Zagreb, godina 1974

Coins Banknotes Militaria Store
Coins, Banknotes & Militaria Store - www.CBM-store.com
111
- 17:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.04.2013.

Dva desetljeća hrvatske kune - Izložba natječajnih radova za idejno rješenje kovanog novca 1993. godine


Organizator: Arheološki muzej u Zagrebu

Mjesto održavanja: Arheološki muzej u Zagrebu, Trg N.Š. Zrinskog 19

Vrijeme trajanja: 23. ožujak - 23. lipanj 2013.

Autori izložbe: Tomislav Bilić, Miroslav Nađ, Ivan Mirnik

Autori postava: Tomislav Bilić, Miroslav Nađ, Ivan Mirnik

Opseg: 109 predmeta

Web: www.amz.hr

Vrsta: numizmatička

Korisnici: sve kategorije posjetitelja

Tema: Dvadeseta obljetnica provedbe natječaja za idejno likovno rješenje kovanog novca trajne novčane jedinice Republike Hrvatske - kune/lipe - idealna je prilika da Arheološki muzej u Zagrebu izloži natječajne modele koji su pristigli na natječaj u proljeće 1993. godine. Radovi sedmorice eminentnih hrvatskih majstora - uključujući pobjednika natječaja Kuzmu Kovačića -biti će ovom prigodom po prvi puta prikazani hrvatskoj javnosti. Svih 109 modela do kraja 2012. godine bilo je pohranjeno u Hrvatskoj narodnoj banci, koja ih je tada darovala Numizmatičkom odjelu AMZ-a. Svega nekoliko mjeseci kasnije, oni su prikazani na ovoj prigodnoj izložbi.

Promjene u hrvatskom monetarnom sustavu ranih devedesetih pratile su ostale događaje tog burnog vremena. U samo nekoliko godina (1991-1994. godine) Hrvatska je promijenila čak četiri monetarne jedinice: dinar/para, hrvatski dinar, kruna/banica (nikad formalno izrađena) te kuna/lipa. Te promjene odraz su tadašnje društveno-političke situacije te predstavljaju izravno povijesno svjedočenje ne samo monetarnoj povjesti mlade hrvatske države, već i njezinom općem povijesnom razvitku.

Izvor: Arheološki muzej u Zagrebu

Rent a car Croatia, Montenegro, Serbia & Slovenia
- 08:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 30.03.2013.
- 17:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 08.03.2013.

Nove novčanice u optjecaju: 10 i 20 kuna s datumom izdanja 9. srpnja 2012.

New Banknotes in Circulation: 10 and 20 Kuna Dated 9.7.2012
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.

Hrvatska narodna banka u skladu s Odlukom o izdavanju novčanica i kovanog novca koji glase na novčanu jedinicu Republike Hrvatske izdaje novčanice od 10 i 20 kuna s datumom izdanja 9. srpnja 2012.

Novčanica od 10 kuna s datumom izdanja 9. srpnja 2012. ima istovjetna osnovna obilježja utvrđena Odlukom o osnovnim obilježjima novčanice od 10 kuna izdanje 7. ožujka 2001., izuzev sljedećeg obilježja s naličja: u gornjem dijelu višetonskog papira, uz vodoravni rub novčanice, tiskan je u dva retka tekst „ZAGREB, 9. SRPNJA 2012.“, „GUVERNER“. Ispod teksta tiskan je faksimil potpisa prof. dr. sc. Borisa Vujčića, guvernera Hrvatske narodne banke.

Novčanica od 20 kuna s datumom izdanja 9. srpnja 2012. ima istovjetna osnovna obilježja utvrđena Odlukom o osnovnim obilježjima novčanice od 20 kuna – izdanje 7. ožujka 2001., izuzev sljedećeg obilježja s naličja: u gornjem dijelu višetonskog papira, uz vodoravni rub novčanice, tiskan je u dva retka tekst „ZAGREB, 9. SRPNJA 2012.“, „GUVERNER“. Ispod teksta tiskan je faksimil potpisa prof. dr. sc. Borisa Vujčića, guvernera Hrvatske narodne banke.

Novčanice od 10 i 20 kuna s datumom izdanja 9. srpnja 2012. puštaju se u optjecaj 18. ožujka 2013.

Novčanice od 10 i 20 kuna s datumom izdanja 7. ožujka 2001. te novčanice od 10 kuna s datumom izdanja 30. svibnja 2004. i nadalje su zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj.


Izvor: Hrvatska narodna banka

kovanice i novčanice Jugoslavije
Novi numizmatički katalog: Kovanice i novčanice Jugoslavije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije – 2. izdanje, 2011. – 40 EUR + poštarina - NARUČI!
111

Oznake: Hrvatska, 10 kuna, 20 kuna, Boris Vujčić, croatia, 10 Kunas, 20 Kunas, Boris Vujcic
- 11:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.03.2013.

50 kuna s plavim serijskim brojem

50 Kuna with Blue Serial Number
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


Novčanica je identična redovnoj novčanici, osim serijskog broja koji je ovdje plave boje umjesto crne. Zanimljivo je da je plavi serijski broj otisnut i na lijevoj i na desnoj strani novčanice.

Coins Banknotes Militaria Store
Coins, Banknotes & Militaria Store - www.CBM-store.com
111

Oznake: Hrvatska, 50 kuna, plavi serijski broj, croatia, 50 Kunas, blue serial number
- 11:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 05.03.2013.

Susreti filatelista i numizmatičara u Zagrebu u 2013.


Klub prijatelja klasičnih maraka ,Hrvatsko numizmatičko društvo i Klub prijatelja telefonskih kartica „Zagreb 97“

pozivaju vas na

Veliki susret filatelista i numizmatičara u

subotu 09.03.2013.
subotu 18.05.2013.
subotu 09.11.2013.

od 9 do 15 sati

u Zagrebu u Pučkom otvorenom učilištu „Zagreb“, Ulica grada Vukovara 68


ULAZ SLOBODAN

Informacije i rezervacije: tel. 092 1608508
ili e-mail: splita@hi.htnet.hr


ORGANIZATOR: Klub prijatelja klasičnih maraka

Možda ste primjetili da je ovaj puta ponovno to susret filatelista i numizmatičara. Nakon više od 25 godina (od negdje sredine osamdesetih) ponovno će se na jednom mjestu naći i filatelisti i numizmatičari (uz naravno sakupljače starih razglednica i telefonskih kartica).

Uz nas tj. KPKM tu su i naši dragi prijatelji iz Hrvatskog numizmatičkog društva (kao suorganizatori). To je naročito praktično za one kod kojih se isprepliću ta dva hobija pogotovo ako nisu iz Zagreba te trebaju poduzeti bilo kraći bilo duži put.

Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja
Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr
111

Oznake: sajam, numizmatika, Zagreb, coin fair, numismatics, croatia
- 19:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.03.2013.

Regnum Noricum (Noričko kraljevstvo)

Noric Kingdom
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


U zbirci keltskih novaca Arheološkog muzeja u Zagrebu (ubraja se među najbogatije zbirke te vrsti u Europi), nalaze se i tri vrlo vrijedna, upravo jedinstvena nalaza tzv. noričkih tetradrahmi. Specifičnost je tih nalaza u tome, što su po mnijenju istaknutih stručnjaka (Pink, Goebl) to najstariji norički novci. Osim toga, svaki od tih nalaza predstavlja posebnu cjelinu bez i jedne strane primjese, a ipak su tipovi kronološki povezani.

Sva tri nalaza potječu iz sjeverozapadne Hrvatske, i u svjetskoj su numizmatici poznati kao: Varaždinci (109 komada, nađeni 1843. godine), Samoborci (oko 1300 komada, nađeni 1922. godine) i Đurđevčani (oko 400 komada, nađeni 1887. godine), nazvani tako po rnjestima u blizini kojih su nađeni. Opis tih vrijednih nalaza bit će u dogledno vrijeme objavljen i u našim „Numizmatičkim vijestima“. Zbog toga smatram da već sada treba upoznati čitaoce s Norikom, dosad barem jedinoj u Srednjoj Europi poznatoj keltskoj organizaciji, u obliku kraljevstva, koju su Rimljani nazivali „Regnum Noricum“.

O Keltima i njihovim novcima pisao sam još 1965. godine opširno u dva broja (7. i 8.) Biltena našeg Društva. Držim da ovdje treba sada ukratko rekapitulirati osnovno o današnjem znanju o Keltima, posebno o onima u bivšem Noriku.

O pradomovini keltskih plemena i o njihovu dolasku u Evropu ne zna se gotovo ništa. Po ostacima njihova jezika utvrđeno je da pripadaju indoevropskoj jezičnoj skupini, romanske grane. Arheološki nalazi (istraživanja se obavljaju u našem stoljeću vrlo intenzivno) upotpunjavali su naše znanje o tim prethistorijskim plemenima. Arheološka iskopavanja na ostacima keltskih naselja (opidum) i grobistima (nekropole) po cijeloj Europi daju nam slike ne samo o seobama i pravcima kretanja keltskih plemena, već i o načinu života, običajima i kulturi. Tako je utvrđeno iz nađenih lubanja i kostura u keltskim grobovima, da se ne može govoriti o jedinstvenoj rasi niti o jednom narodu, već o plemenima, koja su vjerojatno u drugoj polovici drugog milenija, početkom Željeznog doba Europe, počela sa seobama s dalekog Istoka. Kao nomadi naseljavali su prostranstva južne Njemačke, sjevernu Švicarsku, oko gornje i srednje Rajne i gornjeg Dunava, te istočnu i srednju Francusku (Galiju). Ove su seobe išle u valovima kroz stoljeća. Neki arheolozi (P. Bosch - Gimpera) nalaze tragove tzv. Protokelta već u 9. st. pr. n. e. na Pirinejskom poluotoku, a arheološki nalazi u Galiji iz 6. st. pr. n. e. utvrđuju keltska plemena kao sudionike Ranog željeznog doba (Hallstatt), da bi u 5 s. postali nosioci tzv. La Tčne kulture Kasnijeg željeznog doba. Kroz ta tri do četiri stoljeća Kelti su u Galiji postali od nomada ne samo vješti ratari i stočari, već nalazi iz tog doba pokazuju da su bili vješti u rudarstvu, lončarstvu te obradbi drveta, željeza, stakla, izradbi zlatnih nakita i u drugim sitnim vještinama.

Kako nisu ostavili nikakvih pisanih spomenika i do rimskog doba ni poznavali alfabet (o tome kasnije), sve što o njima znamo zahvaljujemo starim grčkim i rimskim povjesničarima i putopiscima. Najstariji zapisi o Keltima (Galima) potječu iz vremena oko 500. pr. n. e. od Grka Hekataiosa iz Mileta, koji je u to vrijeme boravio u najstarijoj grčkoj koloniji Masaliji (današnji Marseille) na južnoj obali Galije, osnovanoj oko 600. g. pr. n. e. Poslije njega opisuje Kelte oko 450. g. pr. n. e. znameniti grčki povjesničar Herodot. Oko 350. imamo podataka od Pseudo - Skylaxa, te oko 150. g. pr. n. e. od Polybiosa. Poslije ovih redaju se rimski pisci, kao Apian oko 200. g. pr. n. e., Strabo (63. g. pr. n. e. - 20. g. n. e.), Diodor (oko 50. g. pr. n. e.), Livije (oko 60. g. pr. n. e.), Plinije Stariji (23 - 79. g. n. e.) i Gaj Julije Cezar, koji je u svojih 8 knjiga opisao 6 godina ratova (58 - 52. pr. n. e.) za osvajanje Galije i priključenje Rimu.(1)

Razumljivo je, da su navedene pisce zanimale u prvom redu značajke i osebine tih do tada nepoznatih „barbara“, o kojima su prve vijesti dobivali od trgovaca Feničana, Grka i Etruščana, koji su hrabro prodirali u do tada nepoznate krajeve srednje Europe. Jedna od najvažnijih baza trgovine na Sredozemlju, u ono doba, bila je spomenuta grčka kolonija Masalija odakle i potječu prve vijesti o barbarskim plemenima Galije.

Opisuju ih kao visoke, plavokose, divlje i vrlo hrabre ratnike, koji sa ženama i djecom u kolima putuju i često mijenjaju mjesta boravišta, inače da su pijanice i svadljivci, ali u biti požrtvovni i ponosni. Svako pleme imalo je svoga vođu, kojeg su birali svake godine. Naglo su se razmnožavali. To je bio jedan od važnih faktora što su često selili i tražili životni prostor.(2) Izgleda da su, uz ostalo, došli slučajno i do postupka kalenja svojih željeznih mačeva time što su užareni mač naglo stavili u hladnu vodu. Tako su mačevi dobili čeličnu elastičnu ovojnicu, te im brončani i željezni mačevi protivnika nisu mogli odolijevati. Uz to i pomanjkanje hrane za mnoga plemena brdskih krajeva ali i ratnički porivi, sve je to početkom 4. st. pr. n. e. bilo uzrokom velikih seoba i osvajanja keltskih plemena po Europi, Italskom poluotoku i Balkanu. Velike skupine njih pošle su preko Alpa u Italiju te 387. pr. n. e. opljačkavši Rim došle i do Sicilije. Drugi dio njih otišli su na istok i sjever do Češke i Moravske sve do Rusije. Treći su pošli uz Dravu i Dunav sve do Crnog mora. Usput ubijajući, pljačkajući i paleći, tako da su u ono doba predstavljali strah i trepet kamo god su došli.

Predaleko bi nas odvelo da nabrajamo sva putovanja i osvajanja tih strašnih ratnika, koja su trajala skoro dva stoljeća i kako su pojedina plemena, osvojiv pogodne i plodne zemlje, nametnula svoju vlast starosjediocima, te dobro organizirani, prirodno bistri i vješti u svim obrtima predstavljali gospodujući sloj. Kasnije, što više, nisu mnogo dirali ni religiju ni običaje pokorenih, već su kao napredan element uvađali nove metode u obradbi zemlje, stočarstvu, rudarstvu, lončarstvu i drugim zanatima. Početkom 2. st. pr. n. e. nastupa u Europi doba smirivanja.

Tako je područje, koje je predmet ovoga članka, tj. Noričko kraljevstvo, naselilo nekoliko plemena, kojima ni danas ne znamo imena i koja su stari pisci nazivali zajedničkim imenom Noričani. Teško je, skoro nemoguće, snaći se u torn kolu raznih keltskih plemena koja su nastavala teritorij od Rimljana nazvani Norik. Utvrđeno je samo da je bilo 13 plemena, ali im svima imena ne znamo.

Norik je obuhvaćao dobar dio alpskih pokrajina današnje Austrije, tj. Korušku, veći dio Štajerske i dio Slovenije: sa sjevera i zapada ograničen austrijskim Alpama, visokim Turama (Tauern) i Karnskim Alpama s juga Julijskim Alpama i Karavankama te Goričkim, Kočevskim i Žumberačkim gorama. Sjeveroistok i istočni dio bila je granica s Panonijom i Ilirikom, koja je od Dunava na jug išla skoro današnjom istočnom granicom Austrije.

Gorovita je to alpska zemlja, teško prohodna i zato lako obranjiva, s velikim šumama i pašnjacima, ali s malo oranica i obradive zemlje. No u utrobi tih brda krila su se neprocjenjiva bogatstva rudnoga blaga željeza, bakra, olova, cinka i zlata, te u sjevernom dijelu od Ilira već iskorištavane bogate rudnike soli i željezne rude, u okolici današnjeg Salzburga (Salzkammergut) s rijekom Salzach. Nedaleko, a uz jezero (Hallstaettersee), nalazi se gradić Hallstatt, pradavni centar trgovine soli i početak željeznog doba - po kojemu je i nazvano „Halštatsko doba“. Gradić od jedva 1.500 stanovnika imao je već u predkeltsko doba vrlo žive trgovačke veze s okolnim narodima. Za tako mali gradić neobično velika nekropola s do sada otkrivenih nekoliko stotina grobova, svjedoče o bogatstvu i razvijenom obrtu željezom.

Arheološki nalazi iz nekropola tog područja pokazali su, da su još u predkeltsko doba, tamo - početkom zadnjeg tisućljeća - prebivali stanovnici, koje po ostacima njihove materijalne kulture znanost ubraja u Hire, Venete, Rhete i slično, a za koje se podrijetlo nije točno moglo utvrditi. Smatra se npr. da su Iliri došli s područja centralne Bosne i Dalmacije, dok su Rheti prastanovnici iz sojenica oko alpskih i švicarskih jezera. Neki i Venete smatraju Ilirima. Ukratko, već u grobovima tih prastanovnika, osobito onih koji su pripadali sloju bogatih trgovaca solju i željezom, našlo se predmeta i keramike, koji su potjecali iz trgovine s Etruščanima i grčkim kolonijama (Masalija). U to vrijeme Ranog željeznog doba, trgovci s alpskim zemljama bill su Etruščani i Grci iz obližnje grčke kolonije Spine, na istočnoj obali gornje Italije. Od davnine poznatim putovima išli su preko Alpi sve do Dunava (jantarska cesta!) te uz Savu i Dravu do Panonije. Rimljani u to doba nisu imali vremena da se bave trgovinom jer su bili zauzeti ratovima u Italiji i organizacijom svoje rastuće moći.

U početku 4. st. pr. n. e. kad su keltska plemena svojim seobama i ratovima uznemirila cijelu Europu tražeći pogodne predjele i zemlje za naseljavanje, došli su i preko Alpa u gornju Italiju, u plodne ravnice oko rijeke Po - a. Tamo su zatekli Etruščane, koje su Rimljani istjerali iz srednje Italije. Jedan od knezova keltskog plemena Senona, Breno, uspio je sakupiti veći broj ratnika iz ostalih plemena a njemu se pridružiše i Etruščani. Breno sa svojim divljim četama prode Italijom kao orkan, pljačkajući i paleći, te 387. pr. n. e. dođe pred Rim. Sve što je moglo pobjeći nije čekalo dolazak Kelta, a ostatak se utvrdio u Kapitolu, koga su prema legendi spasile u noći guske svojim gakanjem. Uistinu, utvrđeni je Kapitol ostao pošteđen, jer Kelti u to doba nisu poznavali ni imali strojeva za rušenje utvrda. Tako je Breno, opljačkavši i popalivši Rim, prošao sa svojim četama sve do Sicilije, gdje su završili svoje pohode stupiv kao plaćenici u službu tadašnjeg gospodara Sicilije Dioniza. Ti događaji ostali su još dugo vremena u sjećanju Rimljana kao strašni doživljaji.

Uza sve to, Rimljani su se poslije skoro pola stoljeća oporavili i nastavili s osvajanjima ne samo sjevera Italije, već i okolnih zemalja i grčkih kolonija u Sredozemlju. Tako su, razumljivo, došli u konflikte s tada rastućom moći Kartage, države na sjeveru Afrike, koju su osnovali jos prvi poznati trgovci i kolonizatori - Feničani. Posljedica tih sukoba bili su tzv. Punski ratovi.(3) Prvi je trajao od 264. do 241. g. pr. n. e. kada su Rimljani bili prisiljeni sklopiti mir, ali nisu napustali ideju o svojoj vlasti u Sredozemlju. Kartaga, koja je imala važna uporišta na Pirinejskom poluotoku nije mogla trpjeti suparnike u trgovini po Sredozemlju, i kada je mladi Hanibal 218. g. pr. n. e. iz Kartage preko Španjolske, pod nečuvenim naporima, prešao Pirineje a zatim Alpe i došao u sjevernu Italiju, počeo je Drugi punski rat, koji je završio tek 201. g. pr. n. e. ne vojnom, već političkom pobjedom Rima nad Hanibalom.

Ovaj je drugi punski rat za našu temu interesantan zbog toga, jer su keltska plemena u sjevernoj Italiji kao i tamo živući Etruščani pomagali Hanibalu u borbama protiv Rima (Polibije).

Između dva punska rata Rim je poveo i ratove protiv Ilira 229. i 219. g. pr. n. e., ali nisu mogli osvojiti ta područja već su se samo utvrdili na obali Jadrana (istočnoj), gdje su osnovali kolonije Seniu (Senj), Scardonu (Skradin), Salonu (Solin) i Naronu (Kula Norinska, kod Metkovića) na ušću Neretve.

Po svršetku Drugog punskog rata Rimljani krenuše na sjever Italije da od barbara osvoje plodne ravnice oko rijeke Po. U neprekidnim ali uspješnim bojevima uspjelo je Rimu da istjera keltska plemena, a kao najotpornije pleme Boja, koji su tek 198. g. pr. n. e. zadnji napustili Italiju. Da bi osigurali svoju vlast a ujedno i trgovačke veze s okolnim zemljama, Rimljani osnivaju 182. g. pr. n. e. svoje uporište Aquileju na sjevernoj obali Jadrana, gdje je završavala od davnine poznata „jantarska cesta“, kojom je išla trgovina jantarom od Baltika preko Dunava do Jadranskog mora.

Povijest nam tako pokazuje, da su keltska plemena živjela u većem dijelu sjeverne Italije skoro dva stoljeća. Razumljivo je da su kroz to vrijeme u dodiru i trgovini s tada kulturnijim svijetom Etruščana i Grka, Kelti (Gali) ti prije strašni barbari postajali na plodnim ravnicama rijeke Po ratarima, stočarima, obrtnicima i trgovcima. Dostigli su, dakle, stanoviti stupanj kulture i civilizacije. Kao takvi, istjerani iz Italije, vraćali su se dijelom natrag u Švicarsku i Galiju, drugi (kao Boji i Taurisci) preko Norika u Češku i Podunavlje, treći uz Savu i Dravu u Panoniju te uz Dunav do Crnog mora. Tada to nisu više bili oni nekadašnji strašni ratnici, već plemena, koja su ostala bez zemlje i tražila „mjesta pod suncem“.

Nas ovdje zanima sudbina tzv. Noričkog kraljevstva.

Smatra se, da su već početkom četvrtog stoljeća prilikom velikih seoba i ratova keltskih plemena, neki od njih došli u visokim Alpama u zaštićeno područje, kojega su Rimljani kasnije nazvali Norikum. Tamo su se nametnuli prastanovnicima Ilirima (?) i organizirali prvu u torn dijelu srednje Europe poznatu državu u obliku kraljevstva. Rimski pisac Livije navodi da su tamo vladali knezovi pojedinih plemena, koje naziva „reguli“, tj. kraljići, te spominje i jednoga kralja: Kinkibilusa.

Već ranije, u 4. st. pr. n. e. kad su Kelti osvojili područja Norika i zaposjeli ilirske utvrde (burgove), bila je keltska zajednica raslojena po feudalnom sustavu, koji su Iliri već imali. Plemenski vođe, koji su se utvrdili na visovima i uzeli ne samo vojnu već i političku vlast u svoje ruke, organizirali su svoje bivše nomade u radni narod sa stalnim boravištern. Vrlo je vjerojatno da su takav socijalni sastav naslijedili od pokorenih Ilira, jer nam arheološki nalazi ilirskih nekropola svjedoče o vrlo bogatim grobovima (grobni humci) ilirskog aristokratskog sloja. Osim toga, naslijedili su od Ilira stanovitu kulturu i iskustva u korištenju materijalnih dobara, osobito u rudarstvu. Neosporno je da su Kelti već početkom 2. st. pr. n. e. imali u Noriku organiziranu zajednicu stanovite kulture. Kad su Rimljani već zauzeli velik dio gornje Italije, došli su i do granica Norika.

Kralj Kinkibilus, uočiv opasnost od Rimljana, šalje poslanstvo s darovima u Rim, da iznudi prijateljstvo. I sad se zbiva nešto neočekivano. Rim prima poslanstvo omraženih Kelta svečano i šalje svoje poslanstvo u Norik te sklapa prijateljstvo. Taj posve neočekivani obrat, kako će se kasnije pokazati, bio je izvanredan politički potez Rima, koji mu je donio ogromne koristi a bez ikakva rata. Od svojih trgovaca, koji su u većini rimskih osvajanja bili prethodnici, Rimljani su doznali za neprocjenjiva rudna bogatstva te male kraljevine. A važno je spomenuti, da je Italija bila, a i danas je, siromašna rudama i s malo željeznih ruda slabe kvalitete. Zbog toga su Rimljani bili primorani kupovati željezo od Feničana i Grka. A u Noriku je bilo željezne rude na pretek. U Italiji isto tako nije bilo ni rudara, topioničara ni sposobnih kovača oružja. A sve to je Norik imao.

Jedan od starih grčkih pisaca spominje, da su Rimljani još u 5. st. pr. n. e. pozvali iz Rhetie (Švicarska) keltskog majstora kovača Helikona, kako bi im u Rimu organizirao kovačnice oružja. I kada se Helikon poslije izvršenog posla vratio kući, donio je sa sobom vina, ulja, masline i grožđe. I ti Keltima do tada nepoznati darovi prirode bili su, navodno, uzrok da keltska plemena krenu na osvajanje Italije. (Se non e vero e ben trovato!)

Poslije sklapanja prijateljstva s Rimom, jedan od noričkih knezova pomaže 170. g. pr. n. e. Rimljanima sa 3.000 vojnika u ratu protiv ilirskog plemena Histra. Slijedeće godine jedan drugi knez nudi pomoć Rimu u ratu protiv Makedonije. Poznato je i njegovo ime - Balanos, iako ne znamo ime njegova plemena. U zadnjem desetljeću 2. stoljeća pr. n. e. Rimljani su u Noriku već tako dobro organizirali iskorištavanje rudnog bogatstva, da je, među ostalim, dobivanje zlata bilo tako obilno, da je u Rimu cijena zlatu pala za trećinu. Tako je Rim došao „bez po muke“ do kolonije, ne u klasičnom smislu već u modernom, te je ljubomorno čuvao i zaštićivao tu malu kraljevinu ne dirajući u njezin sustav vladavine i običaje. I kad su Rimljani morali osvajati područja desno i lijevo od Norika, kako bi se osigurali od Germana, noričko je kraljevstvo živjelo u miru.

Godine 113. pr. n. e. (Apian i Strabo) dolazi do prvog prodora Germana u Srednju Europu. Od Baltičkog mora spustile se jake horde Cimbra i Teutona i pojavile na granicama Norika. Rim upućuje jednoga od svojih dvaju konzula, Gneja Papiria Carba s legijama, koje u znamenitoj bitci kod Noreie razbijaju Germane i tako spašavaju ne samo Norikum nego i Italiju. Razbijeni Germani krenuše na zapad u Galiju i počiniše tamo strašne pokolje. Deset godina iza toga nije se nitko usudio da napada noričko kraljevstvo. Kroz to vrijeme Rimljani su već bili došli do Rajne i Dunava te počeli organizacijom obrane rimskih granica (Limes) na sjeveru Europe.

Zahvaljujući rezultatima iskopavanja na visoravni Magdalenske gore (Magdalensberg, 1058 m) a 12 km od glavnog grada Koruške Celovca (Klagenfurta), koja iskopavanja traju već pola stoljeća i jos nisu završena, došlo se do predodžbe važnoga keltskog utvrđenoga grada (opidum).

Prvi trag toga grada našao je jedan seljak još godine 1502, kad je na visoravni između bujnih šuma, pri oranju, iskopao brončani kip golog mladića, naravne veličine i klasične ljepote. Prvi se domogao tog kipa nadbiskup iz Salzburga. Poslije njega nastavljeno je putovanje tog kipa, oko kojega su se otimali austrijski carevi i knezovi, dok mu se nije izgubio trag. I poslije skoro tri stoljeća pronađen je i sada se nalazi u Povijesnom muzeju u Beču. Kako je kasnije utvrđeno, kip prikazuje keltsko božanstvo tzv. Mars Latobiusa, dar rimskih trgovaca noričkom kraljevstvu. Razumljivo je da se iza toga nalaza našlo ljudi koji su na svoju ruku počeli iskopavati tražeci blago, a i mnogo su toga našli i zauvijek odnijeli. Ipak su tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeća stručnjaci austrijske vlade (v. Jabornegg; E. Novotny) kroz dvije godine otkopavanja uspjeli utvrditi da se radi o ruševinama grada, oko 4 km u opsegu te 600 m uz cestu iz grada prema jugu dugoga groblja (nekropola).

S prvim sustavnim iskopavanjima počeo je tek prije Prvog svjetskog rata bečki sveučilišni profesor i već poznati arheolog R. Egger. Te radove prekinula su oba svjetska rata, tako da su tek početkom 50 - tih godina našeg stoljeća radovi nastavlieni. R. Egger je uz pomoć brojnih suradnika neprekidno radio od 1950. do svoje smrti 1968.g. (4) Uspjelo mu je da otkrije i prikaže prvotno keltsko naselje, na koje se kasnije nastavljala, kao gornji sloj (uz znatnu pomoć Rima) izgradnja jednog od većih opiduma noričkog kraljevstva. Našli su se i dijelovi kamene ploče s izrazima zahvalnosti Augustu i kćeri mu Juliji, na kojoj se mogu, kao potpisnici, pročitati imena 8 od 13 plemena, čiji su knezovi, s kraljem na čelu, predstavljali vlast u Noriku.

U rano keltsko doba bio je grad utvrđen sa visokim masivnim nasipom tzv. murus gallicus (Cezar B. G.) a kasnije, u rimsko vrijeme, sa dvostrukim solidnim zidom.

Kakvo je bilo društveno uređenje i način života u Noriku poslije bitke kod Noreje 113. g. pr. n. e. nije nažalost zabilježeno. Ondašnji rimski kroničari imali su vjerojatno mnogo važnijih događaja za zabilježiti, jer se tek oko 60. g. pr. n. e. spominje norički kralj Voccio, koji je uspješno obranio Norik od napada oko 300.000 ratnika plemena Boja. Nešto kasnije, a po osvajanju Galije po Cezaru, dolazi do građanskog rata između Cezara i Pompeja. Kralj Voccio šalje 49. g. pr. n. e. svoje viteško konjaništvo u pomoć Cezaru. Bilo je to u doba, kako bilježe kroničari, kad je kralj Voccio proširio granice Norika sve do Dunava i zaposjeo od Kelta osnovani mostobran Carnuntum, prijelaz „jantarske ceste“ preko Dunava.

R. Egger i brojni suradnici otkopavanjem ostataka opiduma na Magdalensbergu, pedantno i precizno kroz decenije slažući od ostataka i krhotina mozaik, koji nam, i ako jos nedovršen, daje sliku života i rada u tom, za Norik, velikom i važnom kulturnom i trgovačkom centru.

U prvom, donjem sloju, utvrđeni su 1956/57. ostaci primitivnog ali već urbaniziranog naselja s malim, posebno utvrđenim „burgom“, vjerojatno sjedište kneza. Za kraljevsku rezidenciju manjkaju prateći objekti, tako da se ne može taj grad smatrati prijestolnicom. Oko burga temelji su kuća i zgrada od drveta. Većina zgrada predstavljale su primitivne radionice lončarije, talionica i topionica željeza, bakra i ostalih kovina, kao i radionice za izradbu predmeta od kovina. Pored ogromnog broja krhotina od glinenog posuđa našli su se i razni predmeti i alati od željeza i bakra (fibule) kao i ostaci topionica. Bile su to okrugle, 1/4 m duboke, 0,6 - 0,7 m u promjeru jame s preko 1/2 m visokom oplatom od pečene gline. Svaka je imala malu rupicu, kroz koju se mijehom tjerao zrak. Uz prisutnost drvenog ugljena i kisika iz zraka dobivalo se tzv. oplemenjeno željezo. Metalurzi analitičari utvrdili su iz sitnih ostataka s dna ovih jama da se radilo o topionicama ne samo željeza već i o topljenju legura bronce i mjedi (mesing). Oplemenjeno željezo služilo je za izradbu raznih alata, kojih je u ruševinama kovačnica dosta nađeno. Analizom alata utvrđeno je, da je izrađen od tvrdog alatnog čelika odlične kvalitete. Željezo se navodno dobivalo iz još i danas postojećeg obližnjeg bazena željezne rude Huettenberg.

Ne daleko od zgrade „sabora“, gdje su održavali norički knezovi sastanke, našla se i lončarska peć zidana od pečene ilovače, i u njoj tri grafitna lončića za topljenje kovina, 12 cm visoki i s oko 100 ccm zapremnine. Na dnu tih lončića bili su sitni ostaci legura bakra, cinka, olova i kositra. Ove su legure dokaz metalurških sposobnosti starih majstora, koji su izrađivali praktične predmete i ukrase kao kopče (fibule), narukvice, prstenje itd. Kopča - fibula je jedan od najstarijih ukrasnih dijelova odjeće, izrađen iz bakra ili legure bronce i kao takav trajniji od željeza. U sličnim lončićima topili su i legure za kovanje novca. Tako se pronašla i mala kovnica novca, ali samo malih srebrnjaka (tzv. četvrtdrahme). Uz ostatke temelja zgrade, koju smo nazvali „sabornicom“, pronašlo se i ostataka zgrada za trgovinu i skladišta. Sve je to bilo većinom razoreno i zatrpano nasipavanjem šutom i zemljom za potrebe gornjeg sloja, tj. za izgradnju i proširenje novog grada, već u vrijeme veza s Rimom.

Nema sumnje da su Noričani već u početku 3. stoljeća pr. n. e., kao napredniji element i nosioci La Tčnske kulture koristili iskustva i tekovine Ilira, kao i njihove trgovačke veze, osobito s Italijom. Ovim vezama prodirala je i kultura naprednijeg juga svojim grčko - etrursko - rimskim tekovinama. Uz strane trgovce, koji su počeli osnivati svoje filijale, graditi prodavaonice i skladišta, dolazili su i graditelji - zidari, s iskustvima u građenju kojeg Kelti nisu imali. Kelti su do tada gradili iz drveta i nisu imali građevina sličnih onima u Italiji. A kako je rasla ekonomska moć u Magdalensbergu, tako je i rastao novi veći grad po nacrtima rimskih graditelja, koji je sve više dobivao izgled gradova juga. I ne samo građevine, mijenjali su se način života i običaji, osobito poslije sklapanja prijateljstva sa Rimom u 2. stoljeću pr. n. e.

Razmjena dobara s Rimom naglo se povećavala. Rimljani su iz Norika izvažali goveđe i svinjsko meso, divljač, ovce, vunu i vunene tkanine te odjeću (ogrtač s kapuljačom - Caracalla!), med, smolu, drvo i drvene proizvode, te u velikim količinama sve vrsti proizvoda rudarstva. U Norik su uvažali predmete za kućanstvo i opću upotrebu, razne vrste vina, voćne sokove, ocat, ulje, razne vrste voća i grožđa, marmelade od raznog voća, ribe sušene i usoljene te neke vrste sosova i mirodija. Ovaj pregled je najbolji indikator prodora civilizacije u Norik.

Grad na Magdalensbergu urbanistički dobiva izgled gradića u Italiji sa svim potrebnim zgradama za javni i trgovački život. Ostaci starog opiduma se ruše, da bi se dobio prostor za tipičan rimski forum, koji na istaknutom mjestu ima novu „sabornicu“, gdje knezovi 13 noričkih plemena pod predsjedavanjem kralja održavaju svoja savjetovanja. Danas je ta sabornica skoro potpuno restaurirana.

Prostor mi ne dozvoljava da se upustim u opisivanje moderniziranog Magdalensberga, koji do danas predstavlja najvredniji spomenik keltske kulture u Noriku, a kome ni do danas ne znamo imena. Nevjerojatno, a ipak je istina, da se do danas nije našao nikakav dokument niti natpis u kome bi bilo ubilježeno ime tog značajnog grada na Magdalensbergu. A i sudbina mu je bila žalosna. Poslije smrti velikog cara Augusta 14. g.naše ere, dolazi do nemira na sjeveru Rimskog imperija. Već nekoliko godina prije, a zbog opasnosti od ponovnih provala Germana, bila je u Magdalensbergu stacionirana jedna kohorta VIII. legije Auguste, kojoj je sjedište bilo u Poetoviu (Ptuj).

Po smrti Augusta, popušta disciplina i nastaju pobune medu legijama, na područjima nešto ranije osvojene Panonije. To se dogodilo i u našem ''gradu bez imena'', pa je u pokolju i pljačkama, spaljen i porušen ostao bez stanovnika. Kako je cara Augusta naslijedio posinak mu Tiberije Cl. Nero, najsposobniji vojskovođa i energičan državnik, to su pobune brzo ugušene. Car Tiberije daje na Magdalensbergu porušenu ''sabornicu'' ponovno sagraditi kao i obnoviti grad.

Iako je na granicama, kao i u Italiji, zavladalo normalno stanje, nije se više vratila prijašnja živost u trgovini s Norikom. Vjerojatno su i političke prilike djelovale, jer je Rim, uz kralja i vijeće knezova, postavio svog guvernera, koji je imao veću moć od njih. Bilo je 15./16. g. n. e. kad je noričko kraljevstvo gubilo svoje značenje i moć, da bi ga 41. g. n. e. car Klaudije I. priključio Rimu kao provinciju. Slijedećih godina, koje su ispunjene mirnijim razvojem rimskog imperija, car Klaudije forsira izgradnju novih gradova u pristupačnijim, nizinskim područjima Norika kao Aguntum (blizu Spital a. D.), Teurnia (Lavant), Iuvavum (Salzburg), Celeia (Celje) i Virunum (na Zollfeldu). Virunum, određen za glavni grad provincije Norik, sagrađen je na ravnici Zollfeld kraj rijeke Glan, a ispod visoke Magdalenske gore (Magdalensberg). Bio je to lijep grad, koji je omogućavao lakši i brži razvoj trgovine i prometa, a služi i kao uzor rimskog graditeljstva.

U slijedećih nekoliko godina grad na Magdalensbergu je opustio i šume su prerasle njegove napuštene i ruševne zgrade. To je trajalo sve do vremena seobe naroda, kad su stanovnici Virunuma, bježeći pred hordama nadirućih Gota, Avara i Slavena potražili skloništa na visokoj i teško pristupačnoj Magdalenskoj gori. Ali i tamo nisu izbjegli zlu sudbinu, koja je odredila da „bezimeni grad“ na Magdalensbergu nestane, da bi tek skoro poslije tisuću godina počeo uskrsavati.

O kovanju noričkih novaca u slijedećem članku.


Summary

As an introduction into the description of the three interesting and precious discoveries of Noric tetradrachmas, found in the northwest region of Croatia, appartaining to the fundus of the Archaeological Museum in Zagreb, the author presents a concise description of the Noric Kingdom.

The Noric coins from the above mentioned three discoveries are known in the numismatic literature as Eastern Celtic coinages under the denominations: „Varasdiner“, „Samoborians“ and „Giurgevtchans“, according to the places in the neighbourhood of which they were found. Since the coins from the mentioned three discoveries represent an individual whole and were not up to now described, the author will describe them subsequently and the description will be published in the „Numismatic News“.

In order to make the collectors and numismatists acquainted with the conditions and the period when such coins were minted, the author presents a concise description of historical happenings in the tip to now only known public law creation in form of a kingdom of Celtic tribes in Central Europe which was denominated by the Romans „Regnum Noricum“, as well as the results of archaeological investigations made in that territory.

The Romans, after having succeeded, about the year 190 B. C, to clear off the upper Italy from Celtic tribes and to fortify, in 182 B. C, their point of support and emporium of commerce Aquilea, they came to the frontier of Noricum, at those time a small Alpine Kingdom, but rich in minerals. Informed by their merchants and traders, the Roman Senate passed the wise decision not to conquer by military forces that small Kingdom, but to cultivate friendship with it what shall of be a great benefit for Rome. Not meddling with their internal conditions and the organization of authorities, the Romans established with them an active commercial intercourse and at the same time protected the Noric Kingdom against attacks from abroad. Thus the Roman's have succeeded, with their legions, in 113 B. C, in beating back the invasion of Germanic tribes and saved in this way both Noricum and Italy. Later on, when the Romans have already coquered the neighbouring nations, nobody touched the Noric Kingdom. Only after the decease of the Roman Emperor August, in 14 A. D., when Pannonians and Illyrians have risen up in arms, Rome established, in 15 A. D., at the side of the King and the Council of Princes, their MiIitary Governor. Not earlier than in 41 A. D. the Emperor Claudius I. took possession of Noricurn as a Roman province.
In this way, the Noric Kingdom subsisted under the patronage of Rome almost two centuries as a Roman ally, resp. as a colony in modern sense.


Zusammenfassung

Als Einfuehrung in die Beschreibung drei sehr interessanter und wertvoller Muenzfunde norischer Tetradrachmen aus dem Fundus des Archaoelogischen Museum in Zagreb, die im nordwestlichem Gebiete Kroatiens gefunden wurden, gibt der Verfasser kurze Geschichte des „Regnum Noricuim“.

Diese drei Funde sind als ostkeltische Muenzen, unter den Namen „Warasdiner“, „Samoborer'“ und „Gjurgjewacer“ (PINK) bekannt, nach den Staedtchen in deren Nahe sie gefunden wurden. Und weil die oben angefuehrten Funde eine Sonderstellung einnehmen und bis jetzt noch nicht beschrieben sind, wird der Verfasser sie nachtraeglich beschreiben und auch in „Numismat. vijesti“ publizieren.

Damit die Sammler und Numismatiker einen Begriff bekommen von der Zeit und Verhaeltnissen, in welcher diese Muenzen gepraegt wurden, gibt der Verfasser eine kurze Uebersicht von der geschichtlichen Ereignissen und Ergebnissen archaeologischer Forschungen dar. Und zwar von einem bis jetzt eizigartigen Staatsgebilde keltischer Stamme in Mitteleuropa, dass als Koenigreich bekannt war und von den Roemern als „Regnum Noricum“ dennant wurde.

Als die Roemer um 190 vor u. Z. die Kelten aus Oberitalien vertrieben und 182 vor u. Z. Aquileia gruendeten, kamen sie an die Graenze des kleinen Koenigreichs Norikum. In der Zeit ein kieines gruendeten, kamen sie an die Graenze des kleinen Koenigreichs Norikum. In der Zeit ein kieines Alpenkoenigtum, aber sehr reich an verschiedenen Erzen, an denen es in Italien mangelte. Noch in der vorroemischen Zeiten haben die italischen Kaufleute mit Norikum Tauschhandel betrieben und den Reichtum an Naturschatzen gekannt. Die Noriker aber, die damals noch weder schreiben noch lesen konnten, waren sehr gute Bergleute und Schmiede. Der roemischer Senat, informiert seitens seiner Kaufleute, fasst einen weisen Beschluss, das Norikum nicht mit der Gewalt zu erobern, sondern das Freundschaftsangebot des norischen Koenigs anzunehmen und dem Norikum seinen Schutz zu bieten. So kam Rom zu einer der reichten Quellen der Naturschaetze und sehr regem Tauschhandel. Dabei haben sich die Roemer in die religiose und innenpolitische Verfassung des Koenigtums nicht eingemischt, sondern die Errungeschaften der suedlichen Kultur langsam eingefuehrt. Als 113 vor u. Z. der erste Durchbruch der Germanen in Mitteleuropa erfolgte, die an die Graenze Norikums kamen, schickte Rom seine Legionen nach Norikum, welche die Angreifer zerschlugen und so nicht nur das Norikum sondern auch Italien von der germanischen Invasion retteten. Und spaeter, als die Romer schon die Voelker und Gebiete ums Norikum eroberten, lebte das Konigreich Norikum unter romischer Obhut weiter. Erst nach dem Tode Kaiser Augustus 14. unserer Zeit, kam es zu Aufstaenden in den pannonischen und illyrischen Legionen, die teiweise auch im Norikum weilten. Deswegen stellt Rom im 15 J. u. Z., zum erstmal, seinen Militaergouverneur auf, der neben dem Konig die macht uebernahm. Endlich wurde im J. 41. u. Z. Norikum, vom Kaiser Klaudius I. als roemische Provinz in das roemische Imperium eingeschlossen. So lebte das kleine norische Koenigreich, unter der Obhut und als Kolonie Roms, im modernen Sinne, fast zwei Jahrhunderten.


Bilješke

1) G. J. Caesar: De bello Gallico; Galski rat, u prijevodu K. Raca, izd. M. H. 1897.
2) J. Moreau: Die Welt der Kelten, Stuttgart 1961.
3) N. A. Maškarin: Istorija starog Rima. Naučna knjiga, Beograd 1951.
4) Grabungsberichte v. Magdalensberg, Carinthia I No. 140-159/1950-1968, R. Egger, Vetters – Piccottini


Autor: V. Liščić
Izvor: Numizmatičke vijesti, broj 32, Zagreb, godina 1974.

Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja
Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr
111

Oznake: tetradrahme, noričko kraljevstvo, tetradrachms, Noric kingdom
- 19:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.01.2013.

Novci Dubrovačke Republike

Coins of Ragusa
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


Početkom VI st. postojalo je na mjestu današnjeg Dubrovnika malo ribarsko naselje. Kad su avarsko - slavenske čete izbijajući na Jadran razorile grad Epidaurum, današnji Cavtat, preživjelo stanovništvo sklonilo se u to ribarsko naselje. Izgrađuju ga i utvrđuju, tako da je u IX st. bilo dostatno jako da odoli arapskoj opsadi. Stanovnici su pomorci, zatim graditelji brodova, pa su tako krajem IX st. imali flotu, dovoljno brojnu i jaku, da prevezu hrvatsku vojsku što je išla u pomoć gradu Bariju, koga su opsjedali Saraceni.

Dubrovčani su već od zametka svoga grada dobri pomorci, trgovci i, kako bismo mi to danas rekli, političari. Povoljan smještaj grada omogućuje im dobre veze sa zaleđem, s unutrašnjošću Balkana. Paktiraju i održavaju veze, zaključuju ugovore ali po potrebi i ratuju s okolnim gradovima i vladarima. Snalažljivi su, elastični i dinamični, pa prema potrebi priznavaju vrhovništvo jačih država i vladara, iako to vrhovništvo nije suviše značilo, bilo je uglavnom samo nominalno, dok je grad živio gotovo posve samostalnim životom. Do početka XII st. priznavaju, s kraćim prekidima, vrhovnu vlast Bizanta. Kad su Mlečani zauzeli Bizant, priznaju (1205. g.) mletačko vrhovništvo, a Mleci im nameću svoje ljude za knezove i nadbiskupe. Za hrvatsko - ugarskog kralja Ludovika I Dubrovnik 1358. g. priznaje njegovu vrhovnu vlast, pa od tog vremena bira iz svojih redova kneza i nadbiskupa. Padom Bosne i cijelog Balkana pod tursku vlast, Dubrovnik priznaje tursko vrhovništvo, pa u ime tog priznanja plaća Porti dosta visoke svote novca da bi održao mogućnost nesmetane trgovine sa zaleđem i sa Carigradom.

Dubrovnik je već od početka postojanja gostoljubiv grad, otvoren svakom strancu, što je bilo dobro i probitačno za njegovu u to doba već razgranatu trgovinu, ali je u vjerskom pogledu neelastičan i netrpeljiv, pa inače dobro došao stranac ako nije bio katolik nije smio zanoćiti u gradu nego je morao prenoćiti izvan gradskih zidina. Trajalo je to sve do Rusko - turskog rata 1768. godine, kad je ruski admiral Orlov zaprijetio da će bombardirati grad zbog kršenja neutralnosti. Nato je Rusija zatražila od Dubrovnika da prihvati ruskog konzula i da omogući pravoslavcima da u Dubrovniku slobodno ispovijedaju svoju vjeru, na što je Dubrovnik pristao 1775. g.

Dolaskom Napoleonove vojske, 1806. godine gubi Dubrovnik svoju samostalnost, a nakon pada Napoleona, odlukom Bečkog kongresa pripojen je Austriji. Propašću Austro - ugarske monarhije pripojen je kraljevini Jugoslaviji, a nakon drugog svjetskog rata ušao je u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju kao sastavni dio Socijalističke Republike Hrvatske.

Dubrovnik nije jedini hrvatski grad koji je kovao svoj novac, ali ga jedini kuje dugo vremena, gotovo pet stotina godina bez prestanka.

Ne zna se pouzdano kada je Dubrovnik počeo kovati svoj novac. Prema poznatim arhivskim podacima dubrovačka je kovnica proradila pod kraj XIII st. No, i prije početka rada službene državne kovnice, kovali su, vjerojatno trgovci, sitan novac za svoje potrebe. Kako dubrovački novac nije nikad imao oznake vladara ili kneza u čije vrijeme je kovan, a prvi novac s oznakom godine potječe tek iz 1626. godine, dosta je teško, a često i nemoguće, odrediti vrijeme kovanja pojedinih komada. Donekle se to može prema formi slova u natpisu, no to je posao za specijalne stručnjake.

Do druge polovice XVII st. kovan je sav dubrovački novac na najprimitivniji način, ručno. Jasno je da su se zato i kalupi brzo trošili i oštećivali, pa su morali biti zamijenjeni novima. Postoji stoga velik broj novca sa sitnim razlikama, koje nisu nastale namjerno. Stoga se na njih nećemo ni obazirati. Te sitne razlike ne označuju nikad neku bitnu razliku u pojedinoj vrsti novca, nego znače samo novi kalup. Sakupljač, ako se specijalizira za takav novac, morat će se obratiti na Renđea (koji je nepotpun, jer obrađuje samo srednji vijek) ili na Rešetara, no njegova je knjiga danas rijetka, u nekim detaljima je zastarjela, a zbog svoje prevelike opširnosti je za prosječnog numizmatičara nepregledna.

Namjena ovog kratkog prikaza nije da donese nešto nova. Cilj nam je samo da donesemo kratak, sažeti pregled svega dubrovačkog novca, i da sistematizacijom olakšamo svakom prosječnom numizmatičaru, sakupljaču dubrovačkog novca, snalaženje u toj problematici. Ograničit ćemo se stoga samo na najnužniji opis, ali ćemo nastojati.donijeti slike svih vrsta novca, jer će dobra slika moći amateru sakupljaču više reći nego najpodrobniji opis.


BAKRENJACI

1. MINCA ili FOLAR sitni je bakreni novac promjera 14 - 15 mm. Kovani su od oko 1350. do 1449. godine. Postoji nekoliko tipova i varijanata.


Tip1

1.1. varijanta 1 A Mladolika glava ili poprsje ovjenčano lovorom. Bez natpisa. Slika 1.



R Veliko slovo R okruženo sa 4 zvijezde. Bez natpisa.

1.2. varijanta 2 A Poprsje mladolikog muškarca s kacigom. Bez natpisa. R Isto kao i na prvoj varijanti.

1.3. varijanta 3 A Kao na varijanti br. 2. Natpis RACUSA ili RACUSI ili DOMINATIO ili LIBERTAS.
R Gradska vrata sa 3 kule, bez natpisa. Slika 2.




Tip 2

Promjer oko 17 - 18 mm, kovan od 1452. do 1612. godine. Postoji mnogo varijanata s malim razlikama, pa ih u ovom kratkom pregledu ne možemo sve nabrojiti. Na svim ranijima je mladolika ženska glava, a na kasnijima muška, ovjenčana lovorom. Ta je glava često toliko plastična, da daje dojam rimskog bakrenjaka.

1.4. A Glava ovjenčana lovorom, uokolo natpis MONETA RACUSII
R Gradska vrata, uokolo natpis Cl VITAS RACUSII. Slika 3.



2. POLUDINARIĆ kovan samo 1795. i 1796. godine, promjera oko 21 - 22 mm.

2.1. A Sličan aversu perpere: sv. Vlaho stoji, desnom rukom blagoslivlja, uokolo natpis PROT REIP RHACUSINE, godine je označena s obje strane lika.
R kao kod dinarića Isus stoji, desnicom blagoslivlje a u ljevici drži kuglu, uokolo natpis DEUS REFUGI ET VIRTUS. Ispod lika obično je potpis kalupara. Slika 4.



3. SOLDO kovan od 1678. do 1797. godine, dakle preko stotinu godina. Stariji su nešto teži, ali veličina gotovo i nije varirala. Na svima je označena godina kovanja, osim na soldu iz 1678. godine. Promjer oko 21 mm.

3.1. A Nad gradskim vratima poprsje sv. Vlaha. Desnom rukom blagoslivlje, a u lijevoj drži biskupski štap. Ispod grada je godina kovanja. Uz rub teče natpis MONETA CIVITA RACUSI. Na nekima natpis počinje na lijevoj strani, a na nekima na desnoj.
R Krist prikazan cijelim likom, stoji, s desnom rukom blagoslivlja. S lijeve i desne strane Krista su dva sitna grba Dubrovnika a iznad njih zvijezde. Slika 5.




SREBRNJACI

4. DINAR kovan od početka XV st. do početka XVII st. Za cijelo je to vrijeme zadržao isti oblik, a veličina i težina su mu malo varirale. Promjer 18 do 21 mm. Kako su se dugo kovali, a godina kovanja nije ni na jednom komadu označena, postoji mnogo varijanata sa sitnim razlikama, pa im se vrijeme kovanja može donekle odrediti samo prema obliku pojedinih slova. Slova gotičkog oblika su starija, dok su latinska slova mlađa. Dinari bez ikakve oznake i sigle kovani su između 1337. i 1438. godine.

4.1. A sv. Vlaho prikazan cijelim likom desnom rukom blagoslivlje a u lijevoj drži biskupski štap. Uokolo je natpis S BLASIUS RAGUSII
R Krist u mandorli, stoji, desnom rukom blagoslivlja a u lijevoj drži knjigu. Lijevo i desno izvan mandorle su monogrami IC XC, a na kasnijim. Slika 6.



Nekih godina kovani su dinari označeni siglama, koje su redovito stavljene ispod desne ruke sv. Vlaha. Njima je nešto lakše odrediti godinu kovanja. Ovdje ćemo nabrojiti sve poznate sigle i naznačiti godine njihova kovanja.



Na ovom potonjem iz XVII st. svetac na aversu je u odori latinskog kroja, a Krist na reversu je vrlo krupnog lika i duge kose, pa se jasno razlikuju od svih ostalih.

4.2. Postoji izvjestan broj, zbog kontrole falsifikata, kontramarkiranih dinara. Kontramarkirani znak promjera oko 7 mm utisnut je u sredinu novca s obje strane. Na prednjoj strani su to gradska vrata s točkom lijevo i desno, a na stražnjoj strani novca je glava sv. Vlaha s točkom lijevo i desno. Slika 7.



4.3. Postoji iz 1549. godine dinar s već prigodom kovanja utisnutom kontramarkom.

5. POLUDINAR kovan od 1370. do 1627. godine. Promjer 14,5 do 15,5 mm. Postoji nekoliko varijanti sa sitnim razlikama.

5.1. A U unutrašnjem krugu je glava sv. Vlaha. Između tog kruga i vanjskog ruba je natpis S BLASIUS RAGUSII
R U unutrašnjem krugu je glava Kristova, uokolo je natpis IESUSCRISTUS. Slika8.



6. DINARIĆ Kovani su od 1626. do 1761. godine. Promjer im je od 17 do 19 mm. Isprva su lijepo rezani i kovani, ali su s vremenom postali najslabije rezan i najslabije kovani dubrovački novci. Postoji više varijanti. To je prvi dubrovački novac, koji redovito ima označenu godinu kovanja. Poznato je nekoliko primjeraka bez oznake godine kovanja, ali je to vjerojatno nastalo greškom.

6.1. A sv. Vlaho stoji, desnom rukom blagoslivlje, a u lijevoj drži biskupski štap i grad. Uokolo je natpis S BLASIUS RAGUSII. Godina kovanja se nalazi s lijeve i desne strane
novca.
R Krist, prikazan cijelim likom, desnom rukom blagoslivlja, a u lijevoj drži zemaljsku kuglu. Uokolo zvijezde i natpis TUTA SALUS. Slika9.



7. ARTILUK kovan uz prekide od 1626. do 1701. godine. Veličina oko 20 mm. Imitacija je novca od 3 groša poljskoga grada Rige.

7.1. A U unutrašnjem krugu poprsje sv. Vlaha desno okrenuto. Samo svečava mitra i vrh brade izlaze iz toga kruga. Uokolo teče natpis S BLASIUS RAGUSII
R U gornjem dijelu grad, a iznad grada brojka III. Lijevo i desno od te brojke je godina kovanja. Lijevo i desno od grada su dva sitna dubrovačka grba. U donjoj polovici teče u 3 vodoravna reda natpis GROS ARGE TRIP CIV RAGV. Slika 10.



8. PERPERA kovana je od 1683. do 1803. godine. Veličina im varira uglavnom od 28 do 24 mm. Starije su teže nešto veće, dok su perpere iz 1801. i 1803. jako reducirane. Slika je na njima ista, natpis je isti, ali su vrlo loše, jer su kalupi slabo rezani. Sve perpere nose oznaku godine kovanja.

8.1. A sv. Vlaho stoji, desnom rukom blagoslivlje, a u lijevoj drži grad i biskupski štap. Desno i lijevo su slova SB a ispod njih je godina kovanja (1683. do 1705. a dijelom i iz 1706. imaju godinu kovanja označenu sitnim brojkama iznad slova S u okomitom smjeru). Uokolo teče natpis PROT REIP RHAGUSINE.
R Krist stoji, desnom rukom blagoslivlje, a u lijevoj drži kuglu. Okružen je zvjezdicama ili križićima. Uokolo je natpis SALUS TUTA. Slika 11.



9. POLUPERPERA je kovana samo 1801. godine. Promjer 20 mm.

9.1. A sv. Vlaho kao i na perperi. Uokolo natpis PROT REIP RHACUSIN 1801.
R Među dvjema grančicama lovora natpis u vodoravnom smjeru GROSSETTI a ispod toga brojka VI. Slika 12.



10. ŠKUDA je kovana između 1708. i 1750. godine, ali ne svake godine, pa Rešetar navodi samo 1708, 1709, 1747, 1748. i 1750. godinu. Promjer joj varira od 31 do 28 mm.

10.1. A sv. Vlaho stoji, desnom rukom blagoslivlje, a u lijevoj drži grad i biskupski štap. Desno i lijevo od sveca su slova SB. Ispod njih je godina kovanja. Lik je uokviren unutrašnjim krugom. Izvan tog kruga ide neprekinuti natpis PROTECTOR REIPUBLICAE RHACUSINAE.
R Krist stoji, desnom rukom blagoslivlje, a u lijevoj drži kuglu s križem. Uokolo zvijezde i unutrašnji krug. Uokolo natpis TUTA SALUS SPES ET PRESIDIUM. Slika 13.



11. POLUŠKUDA je kovana samo 1708, 1709, 1748. i 1750. godine. Promjer joj je oko 33 mm. Po izgledu je jednaka škudi, samo je manja.

12. DUKAT je kovan samo 1723. i 1797. godine. Promjer prvoga je 40, a onog iz 1797. godine 37 mm. Inače su isti, samo je onaj iz 1797. slabije rezan. Dukat iz 1797. g. je prvi
dubrovački novac kovan u prstenu, pa mu je rub ornamentiran, i svi su primjerci posve iste veličine. Od tog dukata postoje dva tipa, a razlika među njima je uglavnom samo u grbu na stražnjoj strani novca.

12.1. A sv. Vlaho u stereotipnom stojećem stavu. Desnom rukom blagoslivije, a u lijevoj drži grad i štap. Desno i lijevo su monogrami SB, ispod njih je godina kovanja.
R veliki grb Dubrovnika zauzima cijelu visinu novca. S lijeve i desne strane uz rub je natpis DUCAT REIP RHACUSINAE. Slika 14.



13. BRADAN je najveći i najkrupniji dubrovački novac. Kovan je od 1725. do 1743. godine, ali ne svake. Promjer bradana iz 1725. g. je 45 mm, dok su ostali nešto manji, oko 43 mm. Svi imaju na aversu poprsje sv. Vlaha desno okrenutog, svetac desnom rukom blagoslivije a u lijevoj drži grad i biskupski štap. S lijeve i desne strane glave su monogrami SB, a uz rub je natpis koji je na svima isti. Na reversu je na svima veliki grb grada Duorovnika, i uokolo je
na svima jednaki natpis. Bradan iz 1725. g. se i crtežom razlikuje od ostalih. Svetac ima na glavi drugačiju mitru, a ruka, kojom blagoslivije, vidi se do lakta, dok se na svim ostalim vidi samo šaka. Postoje dvije varijante toga prvog bradana: na jednom je godina kovanja na reversu označena na kraju teksta uz rub, a na drugom je godina označena s lijeve i desne strane krune.

13.1. A Poprsje sv. Vlaha desno okrenutog. Svetac desnom , rukom blagoslivije, a u lijevoj drži grad i biskupski štap. Desno i lijevo od glave monogrami SB. Uokolo uz rub natpis DIVINA PER TE OPE. Slika 15.

R Veliki grb grada Dubrovnika s krunom. Uokolo, uz rub, natpis DUCAT ET SEM REIP PRHAG i godina kovanja.



14. STARI VIŽLIN kovan od 1743. do 1748. g. svake godine. Promjer 43 - 45 mm.

14.1. A poprsje rektora grada, starijeg muškarca s dugom perikom, lijevo okrenutog. Uokolo gornjeg dijela novca teče natpis RECTOR REIP RHACUSIN
R Jednak reversu bradana. Slika 16.



15. NOVI VIŽLIN kovan je od 1751. do 1779. g. svake godine. Promjer mu varira od 40 do 44 mm. Zadržao je kroz cijelo vrijeme kovanja isti izgled i natpis. Mijenjali su se samo
monogrami rezača kalupa, koji su na aversu na početku i na kraju natpisa (neki ga uopće nemaju), a na reversu podno grba. Kalupi su bolje rezani, ali su plići. Novci su često dosta
izgrebeni, jer su kolali po svim susjednim zemljama uokolo Dubrovnika, pa je novi vlasnik često zagrebao da se uvjeri da nije novac patvoren.

15.1. A Poprsje mladolikog rektora lijevo okrenutog i s dugom kovrčavom perikom. Uokolo gornjeg dijela novca natpis RECTOR REIP RHACUSIN
R Veliki grb Dubrovnika s kneževskom krunom. Desno i lijevo od grba je natpis DUCAT ET SEM REIP RAG i godina kovanja. Slika 17.



16. POLUBRADAN je kovan samo 1731. i 1735. g. Jednak je s obje strane bradanu, samo mu je promjer manji, 35 do 37 mm i u natpisu je označeno da je pol talira.

16.1. A Isti kao bradan.
R Isti kao bradan samo ima natpis MED DUCAT ET SEM REIP RHAG i godina kovanja.

17. POLUVIŽLIN, kovan je samo 1747. i 1748. g. Obje strane su mu iste, kao u vižlina istih godina, samo mu je promjer manji, oko 37 mm. Na reversu je natpis MEDIUS DUCAT ETSEM IS i godina kovanja.

18. LIBERTINA je kovana od 1791. do 1795. svake godine. To je najljepše kovani dubrovački novac. Jednako kao i dukat iz 1897. g. kovan je u prstenu, pa mu je obrub ornamentiran. Svi su komadi potpuno okrugli i jednake veličine. Promjer im prema godini kovanja varira, od 41 do 44 mm.



18.1 A Poprsje mlade žene s dekoltiranom haljinom. Okrenuta na desno. Uokolo natpis RESPUBL RHACUS. Ispod slike monogrami kalupara GA. Slika 18.
R Između dvije grančice lovorova lišća štit s kneževskom krunom. U štitu u 3 vodoravna retka krupnim slovima natpis LIBERTAS. S desne i lijeve strane uz rub natpis DUCE DEO FIDE ET IUST. Pri dnu je godina kovanja. Samo godina 1791. ima na reversu grb grada Dubrovnika jednak grbu na drugim dubrovačkim talirima.


Bilješke

1) Slike izradio i darovao Roko Glasnović, član HND, Zagreb


Literatura

Rešetar: Dubrovačka numizmatika I i II, 1924/5.
Renđeo: Corpus, Graz, 1959.
Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb, II svezak


Autor: Z. V.
Izvor: Obol, glasnik HND, broj 32, Zagreb, godina 1980.


Unicel prijevodi - agencija za prevođenje
111
- 02:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #